Đilas – asketa, genije, zlikovac

U Đilasovom slučaju, svi imaju dobre argumente i kada se o njemu govori kao o zlikovcu, jugoslovenskom „Gebelsu“, komunističkom ideologu, najvećem disidentu Istočne Evrope, vrhunskom intelektualcu, književniku

Milovan Đilas

O Milovanu Đilasu je do sada napisano mnogo toga. Teško da postoji neosvijetljeni i nepoznati dio njegovog života. Naravno, kao i o mnogim drugim ličnostima i pojavama, mišljenja su podijeljena, posebno u Crnoj Gori isparcelisanoj frontovskim podjelama uzduž i poprijeko.

No, u Đilasovom slučaju, svi imaju dobre argumente i kada se o njemu govori kao o zlikovcu, jugoslovenskom „Gebelsu“, komunističkom ideologu, najvećem disidentu Istočne Evrope, vrhunskom intelektualcu, književniku…

Pravu sliku o njemu, na žalost teško ćemo ikada imati priliku da čujemo. Možda neka od narednih generacija, vremenski udaljenija od njega i naše oprečne svakodnevice, uspije da dokuči višeslojnost njegove ličnosti i pruži tačniju ocjenu djela kojem je bio posvećen do krajnje požrtvovanosti i kada je zastupao onaj rigidni komunizam i kada je bio njegov protivnik broj 1.

Vjernik

Rođen je 4. juna 1911. u Podbišću kod Mojkovca. Odmah posle gimnazije 1932. odlazi  u Beograd i studira filozofiju i pravo na Beogradskom univerzitetu, gdje se povezuje sa ilegalnim komunističkim pokretom u kojem za samo par godina izbija u sam vrh. Iste godine kada je počeo studije postaje član SKOJ-a, a već sljedeće i član KPJ.  Za vrijeme velike provale komunista u Beogradu, policija ga je uhapsila u avgustu 1933. godine. Biva prebačen u zloglasnu Glavnjaču gdje su ga ispitivali takođe zloglasni Dragi Jovanović i Svetozar Vujković. Već tada je pokazao čeličnu volju i gvozdeni karakter, koji ga neće napuštati do kraja života, uprkos mnogobrojnim teškoćama i vanredno velikim iskušenjima po kazamatima Kraljevine i kasnije socijalističke Jugoslavije. Uprkos brutalnom prebijanju nije priznao ništa, niti je odao svoje partijske drugove. Po Zakonu o zaštiti države, osuđen je na pet godina robije, ali je pušten posle tačno tri godine tamnovanja.

Među komunistima mu je ugled toliko porastao da je novi generalni sekretar Josip Broz zahtijevao da se Đilas 1938. godine nađe na partijskom savjetovanju u Zagrebu, gdje dobija zadatak da organizuje prebacivanje dobrovoljaca u Španiju.  Iste godine izabran je za člana CK KPJ, a 1940. za člana Politbiroa CK KPJ.

Aktivan je tokom 27-martovskih previranja i u pripremi ustanka je jedan od vodećih organizatora. Na poznatom sastanku Politbiroa CK KPJ 4. jula 1941. godine (kasnije praznik Dan borca) određen je za opunomoćenog delegata CK za Crnu Goru. Na njega su prenešena vanredna ovlašćenja po partijskoj i vojnoj liniji, s pravom smenjivanja rukovodstva i s pravom kažnjavanja. Kao član Politbiroa, automatski je izabran i za člana Vrhovnog štaba.

Ivo Lola Ribar i Milovan Đilas

Njegov zadatak je priprema ustanka u rodnoj Crnoj Gori, što je obavio sa uspjehom kao komandant Privremene Vrhovne komande nacionalnooslobodilačkih trupa za Crnu Goru, Boku i Sandžak. Kada je ustanak splasnuo vraća se u Vrhovni štab, gdje je zadužen za propagandu.

Mnogi ga optužuju da je vinovnik čuvenih „lijevih skretanja“, dok drugi, uključujući i njega samog, to negiraju, tvrdeći da tada nije bio u Crnoj Gori.

Tek u martu 1942. godine ponovo odlazi u Crnu Goru, u kojoj se u međuvremenu rasplamsao partizansko-četnički građanski rat.

Porodica žrtvovana za ideju

Polovinom 1944. poslat je na čelu misije Vrhovnog štaba zajedno sa generalom Velimirom Terzićem u Moskvu. Dobio je čin general-lajtnanta i imao je zadatak da kao političar prikaže situaciju u Jugoslaviji. U jesen 1944. Đilas je zajedno sa Titom, Kočom Popovićem i Pekom Dapčevićem učestvovao u razgovorima koji su u Beogradu vođeni sa šefom sovjetske vojne misije u Jugoslaviji generalom Kornjejevim. Aprila 1945. Đilas i Tito odlaze u Moskvu na potpisivanje ugovora o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći Jugoslavije i Sovjetskog Saveza.

Kao i cio njegov život, Đilasa prate brojne kontroverze vezane za učešće i događanja tokom bratoubilačkog rata. To je posebno interesantno stoga što je on kasnije, u poznim godinama prilično otvoreno govorio o svemu tome.

Kritičari treba da imaju na umu da je tokom rata stradao i njegov otac Nikola, ubijen u Srbici, na Kosmetu, od balista. Stariji brat Aleksa, koji je posle rata proglašen za narodnog heroja stradao je u okolini Bijelog Polja 1941. godine. O mlađem bratu Milivoju, koji je bio politički komesar Takovskog odreda takođe je mnogo pisano. Zarobljen je i, poslije otkrivanja pravog identiteta mučen, a potom i strijeljan u Jajincima 1942. godine. Đilas nije dozvolio da ga proglase za narodnog heroja, iako je predložen, smatrajući da bi bilo mnogo da sva tri brata budu nosioci najvećeg odlikovanja. Književnik Mihailo Lalić, koji je bio Milivojev najbolji prijatelj, smatrao je da je on bio veći heroj nego njegova braća. U romanu „Raskid” Lalić svog prijatelja predstavlja kao idealnog junaka pod imenom Minjo Biljurić. Osim braće u ratu je stradala i sestra Dobrana.

Oni su vodili revoluciju – Milovan Đilas prvi sa desne strane

Dakle, zločinac ili svetac, tek Milovanu Đilasu se ne može osporiti da je za svoje ideje bio spreman na najveće žrtve, što mora biti za poštovanje.

I po završetku rata, on je u samom državnom i partijskom vrhu zajedno sa Rankovićem, Kardeljem i Titom. Po objavljivanju Rezolucije Informbiroa određen je da napiše odgovor CK KPJ na optužbe Informbiroa, a kasnije da bude jedan od najaktivnijih u svim poslovima otpora prema Staljinu. Početkom 1953. godine je izabran za predsjednika Narodne skupštine FNRJ.

Nevjernik

Nije tačno utvrđeno kada je Đilas „uvidio“ greške u sistemu koji je tako srčano i predano stvarao. Tek, oktobra 1953. godine počinje da objavljuje svoje članke o najsloženijim pitanjima Partije, njene reforme i budućeg razvitka Jugoslavije. Bilo je ukupno 17 ovakvih članaka koji su, osim u Borbi, izlazili i u listu „Nova misao“.

Njegovi članci su izazvali veliku diskusiju, a naročito je bio upečatljiv poslednji Đilasov članak pod nazivom „Anatomija jednog morala“, gdje je stao u odbranu glumice Milene Dapčević, žene Peka Dapčevića, izrugivanjem žena ostalih partijskih funkcionera. Đilas je time otvoreno napao komunizam kao sistem, samo u uvijenoj formi. Januara 1954. godine „Borba“ je objavila ogradu Izvršnog komiteta CK SKJ, od Đilasovog pisanja. Istog mjeseca na Trećem plenumu CK KPJ, Tito se obrušio na svog najbližeg saradnika, što je bio znak delegatima da glasaju za isključenje iz CK KPJ i poslednju opomenu predisključenje iz SKJ.

Proći će godinu dana kada će sam podnijeti ostavku i na članstvo u SKJ i na sve funkcije, a slijedi nova robijaška tortura nad njim, ovoga puta od strane onih zbog kojih je robijao za vrijeme Kraljevine.

Prilikom premetačine njegovog stana, policija je imala u rukama rukopis „Nove klase“. Međutim, kako štivo nije bilo sakriveno, islednici nisu prepoznali o čemu se tačno radi. Tražili su spiskove Đilasovih saradnika, dok je ovaj materijal za njih bio „naklapanje“. To naklapanje će kasnije, druga Đilasova supruga Štefica prokrijumčariti na Zapad, što će njega svrstati u najprodavanijeg autora sa jugoslovenskih prostora i dati mu oreol najvećeg disidenta istoka. Procjenjuje se da je „Nova klasa“ prodata u tiražu od tri do 4 miliona primjeraka.

„Nova klasa“ Milovana Đilasa štampana je u milionima primjeraka na Zapadu

Po oslobađanju sa robije, a na pritisak zapadnih ambasada Tito 1968. dozvoljava da mu se izda pasoš. Đilas to koristi i putuje u Englesku, SAD, Austriju, Italiju…, gdje biva dočekivan kao heroj i apologeta antikomunističke borbe, na čuvenim univerzitetima drži brojna predavanja… U Njujorku je Đilas  primio nagradu „Sloboda“, koji su prije njega dobili Vili Brant, Vinston Čerčil, Pablo Kazals i Žan Mone. Po povratku u Beograd, oduzima mu se pasoš, živi i radi nesmanjenim elanom, uprkos bojkotu zajednice koju će osjećati sve do propasti države koju je stvorio.

Hodajući uspravno

U osvit novog balkanskog poloma 90-tih godina, druži se sa Matijom Bećkovićem i Dobricom Ćosićem, raspravljajući o sudbini zemlje. Posebno je interesantno njegovo prijeteljevanje sa Matijom, čiji je otac stradao kao četnički oficir. Bećković ni danas ne propušta šansu da istakne fasciniranost ličnošću Milovana Đilasa, njegovom genijalnošću i karakterom. Pred smrt je oslijepio na jedno oko, a u testamentu kao poslednju želju ističe da bude sahranjen u rodnom Podbišću.

Umro je 20.aprila 1995. godine i po oporuci, sahranjen u porodičnoj grobnici u rodnom selu.

Njegovo najznačajnije i u svjetskim razmjerama poznato djelo je „Nova klasa“. Čak ga je i Mao Ce Tung čitao dva puta, a bilo je omiljeno štivo Če Gevare. Međutim, za naše podneblje svakako su najznačajnija „Knjiga o Njegošu“ i „Besudna zemlja“. Nekoliko napisanih djela je zauvijek izgubljeno. Preveo je Miltonov „Izgubljeni raj“,a tokom robijanja u Kraljevini Jugoslaviji, prevodio je ruske klasike, najviše Maksima Gorkog. Brojni su kurioziteti vezani za stvaranje u zatvorima. Veliki dio njegovih djela, napisano je na toaletnom papiru, pošto mu nijesu dozvoljavali da piše. Uz to tortura koju su sprovodili nad njim, podrazumijevala je ledene betonske samice i smrznute prste kao “radni ambijent”.

I danas je predmet brojnih sporenja, veličanja, negacija… Smatraju ga „ocem crnogorske nacije“, učesnikom brutalnih obračuna u građanskom ratu, jednim od kreatora „Golog otoka“… Sve te „optužbe“, sa stanovišta prosječnog posmatrača mogu i ne moraju biti realne. Da bi se dokučio Milovan Đilas, ipak treba imati mnogo „začatija“, a opravdana je bojazan da je Crna Gora danas oskudna u takvim posmatračima.

Čelični karakter do nivoa asketizma, kakav je pokazao u zatvorima Kraljevine i Nove Jugoslavije, zaslužuje divljenje svih strana. Nedokučivi intelekt do nivoa genijalnosti i proročkog dara. Rigidnost u posvećenosti idejama, ali i istovjetna istrajnost u pokajanju.

Milovan Đilas – najveći disident Istočne Evrope

Đilasu su tokom sukoba sa partijom oduzeta sva priznanja, uključujući i Orden narodnog heroja i čin general-pukovnika. Porodica mu je gladovala tokom tamnovanja, a posebno mu je teško padalo odrastanje malog Alekse, lišenog očevog prisustva. U sačuvanim pismima Đilas se pokazuje kao najnježniji suprug i otac, nesvojstveno čovjeku njegove misije.

Uprkos svemu, umro je bez gorčine, ozlojeđenosti, gnjeva… potpuno uvjeren da je svoj život odhodao uspravno, uvijek na službi svom narodu i uvijek spreman da da svaku žrtvu za njegovo dobro. I kada je griješio i kada je ispravno postupao uvijek je vjerovao u to što radi.

Goran Ćetković

 

“Nova klasa” prokrijumčarena na Zapad

Prilikom premetačine Đilasovog stana, policija je imala u rukama rukopis „Nove klase“. Međutim, kako štivo nije bilo sakriveno, islednici nisu prepoznali o čemu se tačno radi. Tražili su spiskove Đilasovih saradnika, dok je ovaj materijal za njih bio „naklapanje“. To naklapanje će kasnije, druga Đilasova supruga Štefica prokrijumčariti na Zapad, što će njega svrstati u najprodavanijeg autora sa jugoslovenskih prostora i dati mu oreol najvećeg disidenta istoka.

 

Nagrada “Sloboda” – poslije Branta i Čerčila

Đilas putuje u Englesku, SAD, Austriju, Italiju gdje biva dočekivan kao heroj i apologeta antikomunističke borbe, na čuvenim univerzitetima drži brojna predavanja… U Njujorku je primio nagradu „Sloboda“, koji su prije njega dobili Vili Brant, Vinston Čerčil, Pablo Kazals i Žan Mone.

Оставите одговор