Djed Mima prevalio sto šestu godinu – nada se da će bog da se zabroji za još neku

„Živim na božiju veresiju”, kaže Milivoje Matejić iz Desina kod Velikog Gradišta, koji nikad nije bolovao, a recept za dugovječnost našao je u „dobroj mjeri”

Najstariji-Srbin-deda-Mima
Foto: O. Milošević, politika.rs

„Bog ti zdravlje dao što si došla da me obiđeš.” Ovom rečenicom i osmijehom, kao da se godinama poznajemo, dočekao me je u svom domu najstariji Srbin, deda Mima od 106 ljeta. „Živim na božiju veresiju”, započinje razgovor. „Dok može da se jede i pije, dobro je. Znaš kako je kad si sam, legnem u krevet i ćutim. Ali volim da živim, lijep je ovaj život.”

U brdovito selo Desine, nadomak Velikog Gradišta, došla sam baš zbog djeda Mime. Po recept za život duži od vijeka. Milivoja Matejića, rođenog davne 1910. godine, zatičem u njegovoj trošnoj „blatnjari”, u koju je prije više od osam decenija došao, kako kaže, kod žene na miraz. Tu će, veli, i skončati. Njegova Divosija, kojoj je tepao Diva, bila je prava „diva” u Miminom životu. Sve dok ga nije napustila, prije deset godina.

„Moja Diva mi je jednom rekla da voli da živi sto godina, ali eto, ostavila me. Bila mi je desna ruka, žena sposobna za život, da usluži svakoga. Mnogo sam je volio. Bila je lijepa kao slika. Tolike godine smo proveli zajedno, drugovali, voljeli se”, prisjeća se sa sjetom djeda Mima.

Bilo je to pre osamdeset i kusur godina. Milivoje je bio jedan od petorice sinova u kući Matejića u Desini. U ono vrijeme ratova i bijede bilo je, kaže, teško nahraniti toliku djecu.

„Moj otac je djecu razdijelio drugima, samo je jednog sina zadržao u kući. Tako je vrijeme bilo. Majci smo pojeli vijek, veliki je to posao da nas sve opere, nahrani, namiri… Dočekala je da se oženim i umrla.”

Da ga je dala u „dobre ruke” lijepe Divosije, dokaz je i njegov dug život. „Slušao sam je, bio sam dobar. Mnogo me voljela moja Diva. Ali, voljele me i tuđe žene”, smješka se deda Mima i veli: „Čovek je proklet, uvijek više voli tuđe. Ali, ja sam najviše volio moju ženu.”

Dok sjedimo na trošnom krevetu gdje mi, onako starački, povjerava tajne iz burne mladosti, deda Mima prebacuje ruku preko mog ramena i kroz šeretski osmijeh dodaje: „Volim ja žene i sad, da zagrlim, da sjednu pored mene. Bilo je sve u mladim godinama. Birao sam koju ja hoću. Sad se izvojevalo i ne ide više. Neću da me komšiluk ogovara, da mi dolaze djevojke”, zadovoljno se osmjehuje Milivoje, čijem smislu za humor ni godine nisu mogle ništa.

On i Divosija u braku su izrodili dvojicu sinova, od kojih ima i potomstvo. Ipak, na pragu 107. godine živi bez igdje ikoga. Sin Dušan danas i sam ima oko 80 godina. Decenijama s porodicom živi u Francuskoj. Kod oca ne dolazi. Poslednji susret bio je na Divosijinom vječnom ispraćaju, prije deset godina. „Nema mog sina da mi dođe. Ne pamtim kad sam ga video, fali mi, kako da mi ne fali”, samo što ne zaplače deda. Ipak, traži opravdanje za svoje dijete: „Sigurno ne može da stigne, ima obaveze. A šta će i da mi dođe. Pošalje mi pare i sve imam.”

Drugi sin Živorad ubijen je u ličnom obračunu u selu, osamdesetih godina prošlog vijeka. Deda Mima neće da kopa po toj rani. Iza njega ostala je unuka Slavica, ali ni ona mu ne dolazi na prag. Dedu jedino nije zaboravio unuk Ljubiša, koji sa roditeljima živi u Francuskoj. Povremeno obilazi očevu rodnu kuću, a u dvorištu je napravio i svoju. Ali, deda u nju još nije ušao. Kaže, neće da prlja. „Volim da sjednem u avliju i da je samo gledam, tako se zadovoljim”, priča sjetno.

Cio život obrađivao je zemlju. I danas bi, kaže, vozio traktor, ali ne smije. „Išao bih ja u selo, da se provozam do pijace, ali ne da mi milicija, kažu, zgaziću nekoga. I tako, sjedim ovdje i borim se s Danicom”, veli deda Mima.

Danica je prva komšinica, koja je preuzela brigu o njemu. Skuva, pospremi, opere, zajedno sa svojim sinom. Pare, kaže ona, redovno stižu iz Francuske.

„Ostavili me ovdje da se patim. Da nije Danice – da se ubiješ. Ona me razonodi i dobro me sluša. Tako je vreme došlo, ako imaš ženu da te služi – živi, ako nemaš – idi u zemlju.”

Milivoje u svom dugom vijeku nije bolovao. Ni danas ga, kaže, ništa ne boli, samo slabo čuje. „Zdrav sam kao čelik”, zadovoljno će. Recept za dugovječnost, kaže, leži u „dobroj mjeri”.

„Ništa ne treba previše. Pio sam poneku rakiju, nisam se opijao. Više volim da pojedem nešto lijepo, slasno. Najviše volim meso i uz meso. Za piće ne marim toliko”, otkriva nam deda Mima, dok izdaje naređenje Danici da nas posluži rakijom, starom više od osam decenija. Kaže, sam je u mladosti sakupljao šljive i pekao. Mladima, veli, nema bogznašta da poruči: „Lako je njima, da mi je ta mladost. Ni meni niko nije kazao kako treba da živim. Sve sam radio sam, iz glave.”

O njegovoj neverovatno bistroj glavi u 107. godini, sve govori ova rečenica: „Išao bih ja sam u pazar, ali kad vide starog dedu, prevariće me. Za hiljadarku ima da kažu da je sto dinara.”

Živio je Milivoje u vrijeme kralja i Tita. Danas, kaže, ne zna kad je bilo bolje. „Meni je svejedno. Nisam se mešao nigde, gledao sam moj posao.” Van Srbije izašao je silom prilika – u ratu. Tog doba nerado se sjeća.

Dani su mu dugi, ima vremena napretek da prebira po uspomenama. Živi bez televizora i radija. Samo šporet pucketa. Pitam ga koliko još namjerava da živi.

„Koliko mi Bog da. Šta god on odluči, dobro je. Ali, život je lijep i ovako.”

U Boga, kaže, mnogo vjeruje. „Nisam neznabožac, Bog postoji. Pa ko mene drži u ovim godinama, ako nije on. A zašto – to samo on zna. I kad će da me pozove kod njega, samo on ima tu matematiku.”

Ako je do deda Mime, volio bi, kaže, da se Bog „zabroji”. Da poživi još neku godinu.

Izvor: Olivera Milošević, politika.rs

Оставите одговор