Bećo Vemić preživio „Titanik“ – izdalo ga srce

Kad se dvije godine kasnije sa strašnim uspomenama vratio u rodnu Bukovicu, podno Durmitora, Bećo Vemić je naprasno umro iako je imao tek 35 godina

Titanik, galija za koju se vjerovalo da ne može potonuti

Kad je te ledene, karamlučne noći, u subotu, 14. aprila 1912. godine pred ponoć, čelična grdosija „Titanika“, tada najvećeg putničkog broda na svijetu, pri gotovo maksimalnoj brzini od 22 čvora, udarila u ledeni brijeg u Sjevernom Atlantiku, i počela stravična drama više od 2.200 putnika i članova posade, na brodu se zatekao i mladi Durmitorac Bećo Jovanov Vemić iz Donje Bukovice.
Ovaj do sada malo poznati podatak ostao je u sjećanjima starih Durmitoraca, ali i zapisan u knjizi „Rodu svome“ Bećovog sinovca, pretprošle godine preminulog Milorada Vemića, a priču predaka dobro pamti i prenosi i Miloradov sinovac Vukić Vemić, medicinski tehničar u lokalnoj zdravstvenoj stanici, jedan od rijetkih koji se još zadržao na rodnom ognjištu u ovom lijepom poddurmitorskom selu.
Početkom minulog vijeka, po prilici 1906. godine, i mladići iz Durmitora su se otiskivali u bijeli svijet u nadi da će negdje tamo, „preko okeana“, pretežno u Americi, zaraditi blago i u rodni kraj se vratiti kao bogati i imućni ljudi. Među njima su bila i šestorica Vemića – Spasoje, Miloš, Krsto i Đorđije i dva brata, sinovi glasitog četovođe sa Vučjega dola i kapetana crnogorske vojske Jovana Savina Vemića – Vojin i Bećo.

Putnici pred ukrcavanje na Titanik

Na, za te prilike velikom i bogatom imanju Jovana Vemića u Donjoj Bukovici, sa katunima na Sinjavini, sjenokosima i žitnicom u Gusarevici i Bučumu, nije, ipak, bilo dovoljno mjesta za sva četiri njegova sina, pa su Vojin i Bećo, momci neženjeni, odlučili da krenu u svijet na zaradu i okomote imanje braći Tolu i Maksimu. Za one prilike ipak imućni otac Jovan im je spremio trošak za daleki put, a sa njima je uputio i trošak puta platio i kumu Grujici Čupiću.
Svi ostali su, izgleda, produžili u Ameriku, a Bećo Vemić i kum mu Grujica Čupić su se iskrcali u nekom pristaništu u Engleskoj i odatle se stanili u Sjevernoj Irskoj i uhleblje našli u velikom brodogradilištu „Narland i Volf“ u Belfastu. Upravo u tom brodogradilištu će 1909. godine započeti gradnja najvećeg putničkog broda na svijetu za američku kompaniju „Vajt star lajn“.
Mamutska lađa, duga 269, a široka 28 metara, nosivosti 56.000 tona i mogućnošću da razvije brzinu od 25 čvorova, porinuta je u more 31. marta 1911. godine, a na svoje prvo i, nažalost, posljednje putovanje preko okeana otisnula se 10. aprila 1912. godine iz luke Sautempton i prema Njujorku ponijela više od 2.220 putnika i članova posade.
Nije sasvim jasno kako se na brodu obreo i Bećo Vemić. Po jednoj verziji, vlasnik broda je nagradio tim putovanjem neke od radnika najzaslužnijih za uspješnu izgradnju broda. Po drugoj, on je na brod dospio kao član veoma brojne posade i posluge, a po trećoj Bećo je, izgleda, odlučio da napusti Englesku i nekako se dopelja do obala Amerike i pridruži se tamo bratu Vojinu i ostalim rođacima – da je i on bio u onoj najbrojnijoj skupini putnika, sirotinje, koja je u najnižoj klasi, u nekom potpalublju, željela da prebrodi okean i domognu se američke obale.
– Po onome što sam čuo od oca i starijih Bukovičana, što su zapamtili i prenosili od predaka i što je i stric Milorad zapisao u svojoj knjizi, Bećo se u Bukovicu vratio o Đurđevu dne 1914. godine – kazuje Vukić Vemić. – Umjesto para i blaga donio priču o tragediji „Titanika“, koju je preživio, donio sijaset tekstova iz novina, zapisa i slika o toj tragediji. Dolazili nebrojeni rođaci i prijatelji iz cijelih Drobnjaka i Uskoka da vide Beća, ali i da čuju njegovu priču o brodolomu, koji je preživio, da vide šta su svjetske novine o tome pisale…

Ovdje je do 1943. godine bila kuća kapetana Jovana Vemića

Bećo Vemić je, izgleda, pored ostalog, pričao i o nekoj ukletoj egipatskoj mumiji koja je i godinama prije toga ostavljala krvavi trag i sijala nesreće svima koji su na bilo koji način došli u dodir sa njom, a te strašne noći između 14. i 15. aprila 1912. godine se, navodno našla na „Titaniku“, jer je jedan putnik želio da je prokrijumčari i iz Engleske prebaci u Ameriku, ali je, zajedno sa vlasnikom i brodom završila u dubinama Atlantika.
Nedugo potom, Beću Vemiću je jednog jutra iznenada pozlilo – izdalo ga je srce, iako je imao jedva 35 godina. Bila je to velika žalost, ne samo za porodicu Vemić, a njegove uspomene vezane za tragediju „Titanika“, čuvane su potom u zasebnoj skrinji u staroj kući Jovana kapetana na Luci, sve do juna 1943. godine kada su Njemci u Petoj ofanzivi spalili i Donju Bukovicu, ni kokošinjac nijesu ostavili.

Vukić Vemić pored spomenika pradjedu Jovanu i djedovoj braći Vojinu i Beću

Izgorela je, naravno, i stara kula Vemića i umjesto nje na njenim temeljima na Luci danas raste granato javorje, a na mjesnom groblju, na brijegu zvanom Banja luka, Milorad Vemić je, pored velike porodične grobnice oca Maksima Vemića i svoje vječne kuće, podigao i posebni, skroman spomenik djedu, kapetanu Jovanu, i stričevima Vojinu i Beću…

Nepoznanice koje traju

Iako je prošao cio vijek od najveće pomorske tragedije u istoriji, brojne nepoznanice još traju. Još ima nedoumica oko uzroka brodoloma – spominje se čak i diverzija u mašinskom postrojenju „nepotopive“ moćne galije, a nikada nije sasvim utvrđeno ni koliko je stvarno bilo putnika i članova posade na njemu, odnosno koliko ih se spasilo a koliko završilo u plavoj grobnici. Po nekim podacima na brodu je bilo 39 putnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije, uglavnom sirotinje – pečalbara iz Like, odnosno Hrvatske, zatim Slovenije i ljudi sa prostora Bosne i Hercegovine. Tek nekoliko ih je preživjelo, a do skoro se, eto, nije znalo da je među njima bio i jedan Durmitorac.

Preživio i Baranin Premča Đurović

Tragediju „Titanika“ je, izgleda, preživio i Premča Đokin Đurović iz podrumijskog sela Đuravci. Ovaj neobični čovek pustolovnog duha, koji je umro 1975. godine i nije ostavio potomstvo, nije u rijetkim predasima, kada bi se nakon dugih stranstvovanja pojavio u rodnom selu, volio da priča o svojim iskustvima i uspomenama, posebno ne o onoj strašnoj aprilskoj noći na pučini sjevernog Atlantika. Po onome što su zapamtili i zapisali neki njegovi prijatelji, on se, po dolasku u Englesku, zaposlio kao sluga kod nekog bogataša, koji je odlučio da krene na prvo krstarenje „Titanikom“ preko Atlantika, ali i da povede mlađanog sina i vjernog slugu. Gazda je stradao, a Premča i gazdin sin su preživjeli…

Budo Simonović

Оставите одговор