Svi smo mi željeli, a i vrijeme je bilo takvo, da postanemo vrhunski sportisti, glumci, pjevači, radnici, doktori, inžinjeri, režiseri…
Neki su uspjeli da ostvare svoje snove, a neke je put odveo u neke druge, mnogo različitije priče, nego ove kojima iz dan u dan posvjećujem pažnju i sjećanje na moje sugrađane i moj prelijepi grad…
Zbog toga i usmjeravam, makar malim dijelom, nove generacije na neprolaznost zdravog življenja i potrebe na usmjeravanju istih ka pravim vrijednostima.
I ova je s pažnjom upućena na nekoga koga sam mnogo volio da gledam u Sali srednjoškolskog centra i da zavolim nikšićku odbojku na jedan istinski i iskreni način.
Povod nije bila moja apsolutna netalentovanost za ovaj sport ( ha, ha…), nego jedno divno prijateljstvo u vrijeme kad sam pjevao sa grupom ,,Luna“ na Plavim horizontima, sredinom osamdesetih godina, sa tadašnjim kapitenom, na zalasku karijere, OK Sutjeska, pokojnim Mijom Radulovićem.Taj divni i dobroćudni ,,brkica“ sjajno je, preko dana u vrijeme odmora i kupanja, igrao na plaži odbojku, da sam poželio da dođem i vidim prave odbojkaše…
I to mi se ostvari, s jeseni, u mom gradu…
Prije toga sam od starijih čuo za čudesnog sportistu iz našeg grada, gospodina Skala Gvozdenovića, vrhunskog, svjetskog majstora ove igre, ali je fudbal bio mnogo popularniji i to nije, toliko-nažalost, zaokupljivalo moju pažnju…
Postadoše mi odbojkaši prijatelji…
I braća Bojići, i braća Zviceri i svi koji tada igraše…
Divna ekipa, divnih ljudi…
Jedan od njih mi ostade, a pročitaćete i zašto, jedinstven i drag…
Otac Momčilo iz sela Brajkovača – Šaranci (rodno mjesto i mog omiljenog prijatelja Pera Kneževića) i majka Cvijeta iz Miločana,po rodu Božović, nepunih četrdeset dana od nove, 1965. godine, obradovaše se ,,prinovom u kući“, sinom Milanom…
Raste i razvija se u duhu tog vremena na najfinijim ljudskim vrijednostima…
I voli fudbal, košarku i odbojku…
Ide u gradsku školu ,,Ratko Žarić“ , bira srednju metaluršku i zatim studira DIF…
,,U zdravom tijelu, zdrav duh!“
Voli kao i svi mi: ,,Sutjesku“…
I nalazi se u odbojci…1982. godine…
Igra i za: ,,Budućnost“ , ,,Rudar“ i ,,Lovćen“…
Svi znamo odakle su ti klubovi…
I ono što sam pomenuo na početku…
Jedinstven…
Prva odbojkaška liga Jugoslavije (prvi put) OK ,,Sutjeska“ – kapiten1995. godine…
Prvi savezni odbojkaški sudija iz našeg grada od 2000 – 2006. godine…
Sudi sve lige…
Od nezavisnosti Crne Gore, delegat i kontrolor…
Šef stručnog štaba OK ,,Sutjeska“ , kao prve ekipe koja je izašla na međunarodnu scenu u istoriji odbojke grada pod Trebjesom…
Ženeva… Nikozija… 2008 – 2009…
Moj drug je zvanično penzioner, ali pogledajte fotografiju i biće vam sve jasno…
Ko bi, rekao ?
A, dao je i srce i dušu mrežici i lopti…
Eh,da smo bili veći centar ove prelijepe igre…
Đe bi, bio kraj ?
Ali smatram da je ovaj – najljepši…
Supruga Lidija (dama koja je kao novinar bezrezervno pomagala da Šanta Panta ,,stane na noge“ kao dječiji prijatelj, zašta sam joj vječito zahvalan) i dva sina, Danilo i Petar, su najveća kruna njegove karijere…
Dugo u sreći i zdravlju!
Moj drug, Odbojkaš, Sudija, Trener, Čovjek, Moj dobri Džale…
Milan Džale Džaković – odbojkaš
Radojica Bogi Stanković
