Đika (Đurđica Đurić) valensijska slikarka srpskog porijekla, avangarda je Valensije, pustolov i lovac na snove
Ako se nađete u luksuznom kvartu u samom centru starog dijela Valensije, lako vam se može dogoditi da pored vas projuri na skejtu, da je vidite kako visi na uličnoj rasvjeti ili da ispred svog studija „L’Creatif“ uči prolaznike kako da plešu sambu u pratnji dvadesetak bubnjara – batukada. Đika (Đurđica Đurić) valensijska slikarka srpskog porijekla, avangarda je Valensije, pustolov i lovac na snove, kao što to i priliči jednoj talentovanoj umjetnici.
Živjela si u Tokiju. Koje su razlike u pristupu umjetnosti u azijskoj i evropskoj kulturi? Da li je povratak u Evropu bio želja ili moranje?
Sam termin ‘’umjetnost“ obuhvata veliki spektar značenja. Ono što je zajedničko svim nacijama i kulturama po pitanju značenja umjetnosti je to da je sam pristup individualan, što bi značilo da pristup nije odabran od strane kulture/nacije već od strane posmatrača. Umjetnost nije rasista (smijeh) i ne poznaje boje kože, religijska i seksualna opredjeljenja.
Što se tiče povratka u Evropu, ja sam veoma avanturističkog duha i bez puno razmišljanja pratim životni put i uzimam ono što mi je pruženo.
Poslije Tokija, živjela si na Kanarskim otocima, a zatim se trajno naselila u Valensiji. Šta je uticalo na tu odluku?
Kao što rekoh, ja pratim, sa osmijehom i pozitivnom energijom.
Mediji u Valensiji budno prate tvoje izložbe, ali stičem utisak da je najviše pažnje obraćeno na izložbe „Las Naves“ i „Mis amigos son artistas“.
Smatram da je to ponovo pitanje individualizma. Meni su sve izložbe podjednako drage i važne i ne bih mogla posebno da izdvojim jednu. Identično bi bilo kao kada biste pitali majku da li više voli prvo ili drugo dijete, možda je jedno dijete ima pravilinije crte lica u odnosu na drugo, ali sva djeca su podjednako voljena od strane roditelja.
Prve izložbe na području Valensije su sadržavale u sebi mnogo kombinovanih tehnika. Ulje na platnu, kolaž, heklani predmeti, kartoni, fotografije i drugi elementi, a poslednjih godina vidimo sve više elemenata kubizma i pop arta, ili, kao što reče jedna španska novinarka „Pikasovski pop-art“. Da li je to još uvijek umjetnički razvoj i traženje sebe?
Samo pratim nadahnuće, hvatam momemant i preslikavam ga na platno. Nisam od onih koji prate trendove, da jesam, do sada bih bila milioner, zar ne (smijeh)? Ovo što vidite, to sam ja. Kako se razvijam, sazrijevam, starim, tako i moje slike doživljavaju metamorfozu.
Tvoje slike nemaju imena, likovi su često groteskni, unakaženi do neprepoznatljivosti. Izolovani su od okoline, djeluju nedorečeno, često su u patnji ali ipak obojeni jarkim bojama. Da li je riječ o današnjem čovjeku kao izvoru inspiracije ili intimnom emotivnom preispitivanju?
Moje slike nemaju nazive jer smatram da samim imenovanjem postavljam barijere i uskraćujem ekspresionizam same slike. A, ne volim da postavljam granice. Svaki pojedinac je slobodan da na svoj način protumači ono što je naslikano. Takvim aktom je i olakšana komunikacija između posmatrača i djela, a samim tim je posmatrač dio samog djela.
A šta vi mislite o tome? Ja bih rekla da sve što vi vidite – jeste. Umjetnost je sloboda – a razumijevanje umjetnosti je takođe sloboda pojedinca.
U Valensiji si poznata i kao fotomodel. Španci se dive tvom izgledu, Špankinje ti zavide. Da li ti je status seksipilnog fotomodela pomogao ili odmogao u slikarstvu?
Hvala na komplimentu (Smijeh)! Ja sebe ne smatram seksipilnim fotomodelom i uvijek se trudim da na prvom mjestu dođe do izražaja moja umjetnost. Ali da, ja sam stvaralac i stojim iza svake slike, tako smo moje slike i ja jedno. Da li pomaže ili ne, to je objektivno.
Studio „L’Creatif“ je svratište mondenskih umjetnika iz svih žanrova umjetnosti, a u poslednje vrijeme je i mjesto obrazovanja sve većeg broja djece. Koliko građani Valensije polažu pažnje na umjetničko obrazovanje svoje mladeži?
Teško pitanje. Kako se vremena mijenjaju, tako se mijenjaju moralni kanoni i pravila ponašanja. Danas se sve manje pažnje obraća na obrazovanje. Iako situacija nije previše zahvalna, ja pokušavam da različitim tehnikama, kursevima i udruživanjem različitih tipova umjetnosti publici približim i omogućim da na zanimljiv i kreativan načim pristupe obrazovanju i umjetnosti.
Mediji u Srbiji slabo prate tvoj rad, ali i ti ne činiš ništa da bi se promovisala u rodnoj zemlji. Postoji li razlog za to?
Ja sam umjetnica, nisam starleta (smijeh)! Šalu na stranu, nikada se na umjetnost nije obraćala velika pažnja, niti je umjetnost ikada smatrana profesijom, već hobijem. Moji radovi su pristupačni svima i svako je dobrodošao da bude dio nje, tako da je to više pitanje volje, želje i interesovanja moje zemlje nego mene same, zar ne?
U tvojim radovima često je prisutan i akt. Kojeg srpskog muškarca bi voljela iskoristiti kao modela?
Akt ne predstavlja samo nago tijelo, već i osobu koja bi na neki način dala primjer, osobu koja bi bila u mogućnosti da nam prenese emocije i na neki način nas edukuje. Danas je u Srbiji teško pronaći takvu osobu, bilo mušku ili žensku, koja bi bila i mogla biti uzor i nadahnuće. Mediji su pretrpani Farmama i Dvorovima koji veličaju kič, a to nije ono čime se ja bavim, niti nešto čega bih bila dio.
Jedna od malobrojnih osoba koja bi svojim, kako fizičkim, tako i psihičkim odlikama, pozitivnim uticajem i korektnim pogledima na svijet mogla da se nađe na mom platnu jeste Novak Đoković.
Daliborka Kiš-Juzbaša
Foto: Dominique Pierre Maï
