Vedrana Rudan: Odgajamo li bolje svoje unuke nego što smo odgajali djecu?

Da sam onda znala što danas znam, s njima bih razgovarala onako kako razgovaram sa svojim unukom. Ne želi nositi šal oko vrata. „Tko jebe šal“, kažem djetetu koje me neće cinkati roditeljima jer zna da je „riječ na j“ zabranjena. Želi sa mnom popiti gutljaj piva. Popije ga, kaže spisateljica Vedrana Rudan

951424c9b0251af313ddf12b816d9e9f
Foto: www.vijesti.me

Iako je post pod nazivom „Moja djeca i ja“ spisateljica Vedrana Rudan na svojem blogu objavila još krajem 2014. godine, čini se da je njime uperila prstom u „prave stvari“ pa je ovih dana upravo taj post ponovno aktualan na društvenim mrežama.
Njezina priča o odnosu prema djeci i unucima zapravo je priča većine baka i djedova. Dok djecu forsiraju i od njih mnogo očekuju, za unučad vrijede sasvim druga pravila – nema ih.

Bake, iracionalna bića

Iako priča iz pera slavne autorice nije autobiografska i ne govori o njezinoj djeci i unuku, ona ipak tvrdi – djedovi i bake su iracionalna bića.

– Čim sretnem nekoga na cesti, odmah se pohvalim kako je moja unuka županijska prvakinja u trčanju na 50 metara. Inače sam protivnica tih baleta, sportova i različitih aktivnosti, no ko me pita? Ne miješam se u odgoj svoje unuke. Pa kći bi me ubila. Ipak, bez obzira na svoje stavove, jako sam ponosna na svoju unučicu – kaže nam Vedrana.

Ali njezina kći sa svojom kćeri ima mnogo intenzivniji odnos.

– Rekla sam joj: ‘Da sam ja tebe voljela tako kao ti svoju kćer, gdje bi ti bio kraj’. Naravno, to ne znači da ja nisam voljela svoju kćer, no nije mi bila centar života ni projekat… – objašnjava.

Ona svoju djecu, tvrdi, nije nagovarala ni na kakve aktivnosti. Tada to i nije bilo tako popularno i „trendi“.

– Mi smo svoju djecu puštali da divljaju, nismo ih doživljavali kao projekat. Ja sam ih doživljavala kao daveže koji me sprečavaju da čitam knjige – dodaje.

Djeca su danas, smatra, zvijezde svojim roditeljima.

– Razmišljaju kako će ih obući za vrtić, kako za školu, pozorište, sport, usklađuju se boje… Nekad su djeca imala samo gaće i majicu, ali to je bilo bolje za njihov život. Sigurna sam. Danas su klasne razlike sve veće. Kod moje unuke u vrtiću postoji ‘kraljica’. To je djevojčica koja na sebi ima nekoliko stotina eura. Mi smo živjeli mnogo slobodnije, sigurnije i sretnije, a i društvo je bilo drugačije. Najgori socijalistički mrak bio je bolji od ovoga danas – govori poznata baka.

A da tekst Vedrane Rudan zapravo vrlo živopisno opisuje ulogu bake, bake koja ima dobar odnos s unukom, bake koja njeguje, bake kod koje dijete smije sve ono što kod roditelja ne smije, slaže se i Kristina Bačkonja, psihologinja iz centra Budi svoj.

Gdje je granica?

– Sa stručnog stajališta, to nije neobično. Naime, uloga roditelja i djedova i baka u životu djeteta nije ista. Roditelji su ti koji odgajaju, čiji je zadatak pripremiti dijete za život, naučiti ga odgovornosti, posljedicama koja slijede nakon određenog ponašanja…

S druge strane, uloga djedova i baka ipak je drugačija. Kod djedova i baka dijete se može opustiti, raditi i one stvari koje mu kod kuće nisu dopuštene. I za dijete je dobro da mu nisu dopuštene – objašnjava. Dodaje i kako su djedovi i bake svoju roditeljsku ulogu „odradili“ i odgojili sposobne ljude koji će vrlo vjerojatno na sličan način sada odgajati svoju djecu pa sada mogu maziti unuke i dopustiti im sve ono što svojoj djeci nisu i ne bi dopustili.

– I dijete na taj način živi u ravnoteži – tumači psihološkinja.

Očekuju li roditelji ponekad previše? Gdje je granica?

– Roditelji iz najbolje namjere, kako bi dijete imalo otvorene sve opcije, forsiraju uspjeh, upisuju ga na mnoštvo aktivnosti… I ponekad se dogodi da zapravo zaborave ili u potpunosti ignorišu djetetove interese, talente, želje. Zaborave da je najvažnije da dijete bude sretno i da mu za tu sreću nije nužan fakultet – da je bolje da bude sretna frizerka nego nesretna liječnica.

Ako roditelji ne slušaju djetetove interese i potrebe, nije neobično da djeca u njihovim očima ‘podbace’. Podbace jer nisu slijedili njihovu ideju o tome što je dobro za njih – kaže psihološkinja.

Ističe i kako nam djeca daju povratne informacije čak i ako to ne izgovore.

U redu je, pojašnjava, „pogurati“ dijete i pružiti mu mogućnost da upozna razne aktivnosti.

– A isto tako je u redu dati djetetu izbor da samo odabere koje od tih aktivnosti želi nastaviti pohađati, a koje ne. Ako forsiramo aktivnosti za koje nam dijete govori da ih ne želi, onda se to pretvara u gušenje – zaključuje.

Vedrana Rudan: Moja djeca i ja

Imam unuka. Nekad sam imala djecu. Morala su završiti fakultete, kći nije smjela ostati u drugom stanju prije nego što naleti na nekog ozbiljnog.

O sinovljevoj ženidbi nisam se usuđivala ni razmišljati. Postoji li žena na ovome svijetu koja Njega zaslužuje?

Moja djeca nisu ispunila ništa od onoga što sam od njih očekivala.

Kad su bila mala, sina sam vodila na njemački, talijanski, fudbal, vaterpolo, tenis i šah. Kad je ona bila mala, išla je na balet, ritmiku, pjevanje, engleski, tečaj glume. Sve sam im dala, sve pružila. Kći nije postala ni glumica ni pjevačica, čak ni te-ve voditeljka. Radi u školi.

Sin nikako da se oženi, a nije peder. Nije ni fudbaler ni predsjednički kandidat. A trideseta mu kuca na vrata. Kako mu godine idu, biću sretna ako postane zaposlen. Diplomirao je istoriju. A toliko je obećavao.

Da sam onda znala što danas znam, s njima bih razgovarala onako kako razgovaram sa svojim unukom. Ne želi nositi šal oko vrata. „Tko jebe šal“, kažem djetetu koje me neće cinkati roditeljima jer zna da je „riječ na j“ zabranjena. Želi sa mnom popiti gutljaj piva. Popije ga.

Za doručak hoće šunku bez hljeba. Jede šunku bez hljeba. Ne voli prati zube. Kad je kod mene, ne pere ih. Lud je za prženim krompirom koji se valja u majonezi. To nam je ručak kad smo sami.

Sinoć smo bili u pozorištu. Majka je na njega navukla svečano odijelo, trčao je oko pozorišta i poderao pantalone. „Jebe ti se“, rekla sam. „Nona!“, rekao je on. Nakon deset minuta izašli smo iz pozorišta jer oni ljudi i ona djeca nisu govorili nego samo plesali. Za jednim od novogodišnjih štandova pojeo je dvije kobasice. U taksiju je povratio.

Kad smo došli kući, ovlaš sam ga oprala krpicom, mrzi vodu. U njegovom vrtiću ima dečkić koji mlati sve oko sebe. Osim moga Kreše. Zato što sam mu rekla, ako te takne, ubij ga. Mali je još u bolnici.

Svome unuku ne planiram život jer sam se dva puta zajebala. Njegovi roditelji od mene mnogo očekuju, ali ja ga ipak ne vodim na balet, nogomet, tenis, kineski, ples, pjevanje, plivanje. Moj Krešo i ja, kad smo sami, šetamo i razgovaramo o sreći. On već sada zna, sreća je kad ti se živo jebe što starci od tebe očekuju!!!

Izvor: Andreja Batić, Jutarnji list

Оставите одговор