U Nišu prvi put izloženo sve što je potrebno za vječni počinak. Izlagači ističu da smrt ne smije biti tabu. Izloženi i skupocjeni modeli sanduka i galanterija
Dvadesetak proizvođača i prodavaca pogrebne i prateće opreme iz Niša, Leskovca, Vlasotinca i Požarevca okupilo se na Niškom sajmištu gdje su prvi put izložili sve što je potrebno za odlazak na vječni počinak. O svojim proizvodima i poslu govore bez ustručavanja i sujevjerja, jer je to samo roba, kao i svaka druga. Kao neko ko se stalno suočava s neminovnim, poručuju da je smrt poslednji čin u kratkom komadu zvanom život.
Posle Novog Sada i, zatim, Bolonje, gdje se već godinama održavaju ovakve manifestacije, Niš može da se pohvali da je uspio da prevaziđe predrasude. Malo je poznato da jug Srbije ima razvijene poslove kada je riječ o proizvodnji pogrebne i prateće opreme. I to takve da, kako su u šali u petak komentarisali, čovjek prosto poželi da umre.
– Od ovoga niko ne može pobjeći. Samo je razlika u tome što će neko od nas otići na onaj svijet u sanduku od 40 evra a neko u kovčegu od 300 – kaže Mile Milosavljević, koji se ovim poslom bavi više od dvije decenije i zapošljava desetak radnika.
On je izložio i jedan od najskupljih eksponata, kovčeg u američkom stilu, čija je cijena iznad 30.000 dinara. Kako kaže, na cijenu utiču kvalitet daske, izbor lakova, zatim obrada, ali i veličina, ukoliko se radi o nestandardnoj narudžbini.
– Tačno je da je jeftinije kad čovjek umre u Štutgartu nego u Beogradu. Ali na to ne utičemo mi nego visoke cijene komunalnih preduzeća. Recimo, sanduk za kremaciju košta od sedam do 10.000 dinara, ali neka preduzeća uslovljavaju ljude i traže da se kupi od njih po cijeni od 33.000 dinara – kaže Radiša Mihajlović iz Požarevca, koji ima i specijalizovana vozila za prevoz pokojnika, uglavnom iz inostranstva.
Iako se bavi ovim sumornim poslom, ne bježi od humora, pa tako zna da kaže da su kod njega udobnost i bezbjednost zagarantovani.
Organizatori su se potrudili da unesu i dah glamura, pa su tako poslužili specijalne poslastice, torte u obliku mrtvačkog sanduka i pogrebnog vijenca. Malo ko je zbog sujevjerja odbio da ih proba, jer, kako kažu, svi smo mi pomalo Topalovići.
– Ako sam nešto naučio u ovom poslu, to je da treba živjeti kao da je svaki dan poslednji – veli Saša Adamović, iz Vlasotinca, jedan od većih proizvođača pogrebne galanterije u Srbiji.
Prodavci su se potrudili da izlože što više različitih modela suza
Sajam je privukao veliki broj medija, ali i običnih Nišlija, koje nisu baš došli da pazare, već samo da razgledaju. Konor Smit, student krivičnog prava iz Dalasa, posjetu vjerenici Anđeliji Stojković iskoristio je da obiđe sajam.
– Smrt ne treba da bude tabu tema. Sigurno nije lijep događaj, ali ne možemo ga ni izbjeći – smatra budući niški zet.
Sajam je otvoren do 17. aprila, a ulaz je besplatan.
Sve više dužnika
Nelojalna konkurencija i naplata potraživanja muče i ove preduzetnike.
– Izdam lijepo račun, da rodbina pokojnika može da naplati troškove od socijalnog, ali oni podignu pare i potroše ih. Kad odem da im tražim novac, mole me da se strpim. A ja šta ću, ne mogu da tražim da mi vrate robu. Sigurno svake godine otpišem po dvije hiljade evra kao nenaplativo. Ništa ljudima nije više sveto, čak ni mir pokojnika – žali se Mile iz Leskovca.
