U danima oko Božića, pored Hrista, preci su najviše prisutni u našim životima. Što bi Njegoš rekao, duše njihove igraju pred našim očima.
A sa ove fotografije svijetle nam i likovi preživjelih učesnika Mojkovačke bitke, slikani januara 1966. u Mojkovcu na proslavi 50 godina slavne epopeje.
Među njima je i moj đed Petar (Lalev) Rakočević – taj što gleda pravo u nas. U vrijeme Mojkovačke bitke imao je 23 godine, a već je bio prekaljeni borac iz Balkanskih ratova.
Krijući od roditelja, prodao je kravu da bi kupio pušku i otišao na Mojkovac, kako bi čuvao odstupnicu srpskoj vojsci.
Svakog ljeta pričao mi je o Mojkovačkoj i drugim bitkama. S obzirom da je živio u moračkoj zabiti, rat mu je bio jedini izlazak u svijet, jedina prilika da pokaže ko smo i kakvi smo.
Koliko god to paradoksalno zvučalo, to su bili najvredniji događaji u njegovom životu. Jedino čega se sa nostalgijom prisjećao. Zahvaljujući tim borbama, njegov život je imao pun smisao. Što bi Njegoš rekao – imao se rašta i roditi!
Donko Rakočević (preuzeto sa FB profila)
