Pop Maca i devet pljevaljskih žena (6) – Žute cipelice Miša Janketića IV

Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?

Pljevaljski maturanti (Radomir Janketić stoji u zadnjem redu 3. slijeva)

I Radomir Janketić će potom preživjeti tu stravičnu dvadesetpetodnevnu golgotu deportovanja od Kolašina preko Trešnjevika i Čakora do Peći, odatle do Zemuna i zloglasnog Starog Sajmišta, a onda do Soluna u tijesnim stočnim furgonima na kojima je, kakve li ironije, na čistom srpskom pisalo: „četrdeset ljudi ili osam konja“. Naravno, trpali su ih dotle da ni igla više ne može stati, da niko ne može ni sjesti, a kamoli leći. O žeđi i gladi niko nije ni mislio pri mukama od tjeskobe i besanice, smrada mokraće i izmeta, od svakovrsnih ponižavanja koja su usput trpjeli od bijesnih i sitih njemačkih sprovodnika i razjarenih šiptarskih hordi, zlotvora i bezdušnika koji bi kidisali na vagone čim se voz zaustavi, spremni i željni da se iživljavaju na vezanim i bespomoćnim ljudima.

Profesor Milosav Babović (Njemci su ga tih dana zarobili u okolini Bijelog Polja), jedan od velikomučenika koji je preživio i u svojoj dvotomnoj autobiografskoj knjizi „Vreme i sudbine“ dirljivo opisao strahote tog puta od Kolašina do Soluna, na jednom mjestu piše kako se sreo sa Mihailom Lalićem i Radomirom Janketićem, dvojicom zatočenika iz kolašinskog četničkog zatvora, koji su izbjegli strelište na Brezi samo zahvaljujući iznenadnom upadu Njemaca i odluci da razoružaju četnike i raspuste zatvor.

Profesor dr Milosav Babović iz prvih poratnih dana

Desilo se to u hali pilane Đurovića u Peći u koju su ih zatočili prije nastavka puta ka Beogradu, odnosno Zemunu. Lalić se veoma teško kretao i nije mogao da stoji jer je na nogama imao žestoke rane od teških okova koje mu je u poslednjem trenutku, malo prije nego što su Njemci uletjeli u zatvor, kako piše Babobić, sjekirom raskovao Ljubiša Milačić, takođe zatočenik i takođe okovan (do dana današnjeg se špekuliše da je Milačić poslužio Laliću da stvori lik Tadije Čemerkića, glavnog junaka njegovog romana-prvjenca „Svadba“, mada sam Lalić to nikada nije izričito potvrdio, napomena B.S).

„Mihailo je bio neveseo – opisuje Babović svoj susret sa već poznatim piscem i jednim od možda najvažnijih zatvorenika Pavlu Đurišiću i njegovoj četničkoj kamarili u Kolašinu u tom trenutku (sam Lalić je do kraja života tvrdio da su to bili dani njegovih najvećih muka i straha, ne od smrti i strijeljanja na Brezi, nego od toga što mu je Đurišić stalno prijetio da ga neće strijeljati i od njega praviti heroja, već da će ga kompromitovati kao slabića, proturiti priču da je propjevao, izdao i denuncirao svoje drugove, a onda ga pustiti iz zatvora da ga njegovi saborci strijeljaju, napomena B.S). Bled, neobrijan, naborana čela. Sukneno odelo, opanci, bijele vunene čarape. Sve je delovalo tuđe na njemu – piscu iz Beograda.

Čovek koji je sedeo sa njim, ustao je. Pozdravio se prvo sa Svetom Toškovićem. Videlo se da se znaju. Izgledao je lepo: na rumenkastom, obrijanom licu, crni štucovani brci. Crne oči – vesele, što me iznenadilo. Visoka čela, crne kose, podšišan. Odeven u lepo teget odelo i crne cipele. Po svemu tome, zaključio sam: ili je nedavno bio uhapšen, ili ga je slučajno zahvatila nemačka racija.

– Radomir Janketić – kazao je, rukujući se.

Janketić je bio jedino osmehnuto lice u ovoj masi. Duhovno bodar. Po tome ga pamtim. Svetozar mi je poslije kazao da je Janketić bio komandant bataljona u partizanskoj brigadi…

Janketić je pričao kako su Njemci upali u Kolašin, razoružali četnike, uhapsili vojvodu Pavla Đurišića i njegove štabne oficire, pokupili i partizane iz zatvora, sve džumle potrpali u kamione i povezli ka Mateševu…

Pavle Djurišić na mitingu u Kolašinu krajem 1942. godine sa italijanskim komandantom Pirciom Birolijem

Ni sve te muke koje su pretrpjeli na putu od Kolašina do Soluna, ni logorske žice, ni bespomoćnost i bezizlaznost u kojoj su se našli, nijesu ipak pomirili i opametili ljude – ostali su i dalje zavađeni i zakrvljeni iako su dijelili sudbinu. Četnici, dželati i apsandžije iz kolašinske „kuće oplakane“ odmah su se organizovali i počeli i u logoru u Solunu da zavode svoju vlast – da i u njemačkim logorskim žicama zlostavljaju zatvorenike iz Kolašina. Naravno, posebno su bili kivni komunistima i bivšim partizanima, bundžijama i nepokorima, i vrebali svaku priliku da ih tiranišu i tuku. Milosav Babović posebno ističe stradanje Radomira Janketića, Gojka Durutovića, Milivoja Grandića i Milije Pođanina, a kad su se jednom tako zagnali i na Mihaila Lalića, za veliko čudo, u odbranu su mu stali i vasojevićki četnici i nijesu dopustili da padne u ruke batinašima, grupi bosansko-hercegovačkih četnika.

***

Milosav Babović ističe da je već od prvog dana kod mnogih počela da tinja ideja o bjekstvu iz logora i da su najvatreniji zagovornici bili Radomir Janketić, Milija Pođanin i Milivoje Grandić. Sve je to, međutim, dugo bilo skopčano sa neprelaznim preprekama i problemima među kojima je najveći bio neznanje grčkog i nepoznavanje terena, a naročito nemogućnost da se uspostavi kontakt i sigurna veza sa grčkim oslobodilačkim pokretom ELAS.

Početkom 1944. godine u logoru se, međutim, pronijela vijest da je, navodno, Milan Nedić izdejstvovao saglasnost Njemaca da se logoraši koji to žele mogu vratiti u Srbiju, naravno pod uslovom da se bore protivu komunista. Četnici su odmah razvili veliku agitaciju i propagandu pokušavajući da pridobiju što više pristalica za tu ideju, pa i među zatočenicima kolašinskog zatvora, čak i među onima koji su bili osuđeni na smrt i čekali prozivku da krenu na gubilište, na krvlju natopljenu Brezu. Naravno, Radomir Janketić, Grandić, Pođanin i oni do kojih im je bilo i najviše stalo, odmah su im stavili do znanja da sa njima neće ni u istu crkvu.

Nadajući se, valjda, da će ubijediti i pridobiti makar mirnog i uvijek ćutljivog Mihaila Lalića, grupa Vasojevića, na čelu sa doktorom Dušanom Cemovićem, došla je jednog dana i njega da pita šta misli o toj ideji za povratak u Srbiju. Kako piše Milosav Babović, mudri, uvijek pribrani i odmjereni Lalić, koji je na cjevanicama još nosio žive rane od okova iz kolašinske tamnice, poćutao je neko vrijeme kao da se predomišlja, a onda im kao nožem odrezao:

– Kad sam mogao slobodno da mislim, izabrao sam da budem komunista. Zato sad neću da idem da se borim protiv komunista!“

Iako, naravno, ni Cemović ni ostali u najmanju ruku nijesu voljeli komuniste, valjda iznenađeni otvorenošću i kuražnošću Mihaila Lalića, čestitali su mu:

„Cijenimo tvoju otvorenost i mušku riječ!“

Kako se priča o organizovanom odlasku iz logora i povratku u Srbiju odužila, Milosav Babović se sve više priklanjao onima koji su potajno kovali planove i pripremali se za bjekstvo iz logora. Jedina realna šansa za to je postojala dok su logoraši bili izvan žica, dok su na željezničkoj stanici istovarali vagone ili radili po magacinima i radilištima koja su Njemci organizovali, a Lalić ih je, kako piše Babović, savjetovao da nipošto ne kreću u velikim grupama jer je utoliko veća i opasnost da ih uhvate.

Grupa logoraša iz logora Pavlos Melos, maja 1944. godine

Jednog dana su sve zatvorenike prije uobičajenog vremena vratili u logor i u krugu postrojili i one koji nijesu ni mrdali preko kapije. U logoru se potom pojavio zloćudni komandant sa jakim obezbjeđenjem i prevodiocem i saopštio da su dva logoraša pobjegla, a pošto se niko od njihovih „kamarata“ nije našao da ih prijavi i osujeti njihovu namjeru, komanda je odlučila da za kaznu strijelja svakog desetog zatvorenika. Onda je zaredio od vrste do vrste postrojenih robijaša i zaista svakog desetog izvukao iz stroja…

Malo potom se saznalo da su pobjegli Vasojević Milija Pođanin i Kolašinac iz Lipova Milivoje Grandić.

Ivan Cicmil

Više nekadašnjih robijaša iz kolašinskog četničkog zatvora, očevidaca drame koja je nastupila kada su Njemci banuli u Kolašin – Milivoje Grandić, Mašan Čogurić, Miloš Simović, Vlajko Simonović, Raco Medenica, Branko Bijelić i drugi – koji su se potom takođe našli u koloni njemačkih zarobljenika deportovanih u Solun, potpisniku ovih redaka je, međutim, potvrdilo da je nekolicinu okovanih i na smrt osuđenih, među njima i Mihaila Lalića, okova kurtalisao Ivan Cicmil, gorostasna momčina, rodom odnekud iz Pive.

Naime, kad su Njemci ušli u Kolašin, apsandžije i četnički stražari su se povukli. Pri tom je, slučajno ili namjerno, jedna ćelija u ženskom dijelu zatvora ostala otključana. Zatvorenice su to iskoristile, istrčale i počele da otvaraju ostale ćelije, pa su se svi zatvorenici ubrzo našli u zatvorskom dvorištu.

Kad je shvatio šta se događa, Cicmil je zgrabio tešku sjekiru koja se zatekla na drvljaniku u krugu zatvora i jednim zamahom počeo da kida nitne na okovima zatvorenika. To je, nažalost kratko potrajalo jer su Njemci rupili u zatvor i zatvorenike istjerali napolje i pruključili ih gomili razoružanih četnika čije su oružje gusjenicama mljeli njemački tenkovi (po podacima koje do danas niko nije osporio, samo u Kolašinu su Njemci uništili 1.945 četničkih pušaka, 29 puškomitraljeza, dva mitraljeza i tri minobacača, a u koloni zatočenika ka Mateševu našlo se oko 2.000, što četnika i zatvorenika, što civila pohvatanih u gradu ili usput na putu ka Mateševu). A da je to tačno potvrđuje i nesporna činjenica da je Ljubiša Milačić sa okovima na nogama izašao iz zatvora, da je pravim čudom izbjegao strijeljanje okovanih nakon pokušaja bjekstva na Mateševu i potom, dok se kolona kamiona sa zatočenicima pela ka Čakoru, uspio da iskoči sa karoserije i sa okovima umakne na slobodu.

Poveli i Italijana

Iako Milosav Babović to ne ističe, neki drugi logoraši, pa i sam Milivoje Grandić, svojevremeno su potpisniku ovih redaka ispričali da je Milija Pođanin, koji je dobro govorio njemački i italijanski i prilično naučio i grčki, uspio da obrlati Italijana – stražara i ubijedi ga da i on pobjegne sa njima, a Njemci su sumnjali da su ga Grandić i Pođanin ubili pa su danima poslije tragali za njegovim lešom.

Budo Simonović

Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me 

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

Оставите одговор