Petar II Petrović Njegoš (4) – Knez u vladičanskoj odori

On je za glavu bio viši od lijepih ljudi svoje domovine – piše Frančesko dal Ongaro – što je vrlo važna osobina za sticanje prava na kneževsku vlast

12900085_10207816786596535_1357039591_n
Francisko – portret Petra Drugog Petrovića Njegoša

Kad se Njegoš 1833. godine u Beču već uveliko spremao da krene u Francusku pošto je ruski car odbio da ga primi, uslijedilo je novo veliko razočaranje: austrijske vlasti su odbile da mu izdaju pasoš, a za to je, kako će se kasnije ispostaviti, najzaslužniji bio general Lilijenberg, koji je iz Zadra poručio onima koji su o tome odlučivali u Beču da se crnogorskom vladici ni po koju cijenu ne da pasoš i ne omogući put u Pariz „jer je naklonjen revolucionarnim idejama Zapada!“
Izgledalo je da će mu se sreća osmjehnuti jer je ubrzo ipak uslijedio poziv iz Petrograda, a vrata ruske carske kuće mu je, po svoj prilici, odškrinuo ruski poslanik u Beču. Odmah je krenuo na put, stigao do Pska i tu ostao puna dva mjeseca u iščekivanju poziva sa petrogradskog dvora. Poziv je konačno stigao, vjerovatno stoga što je u međuvremenu stigao i pozitivan izvještaj Jeremija Gagića sa Cetinja, koji je potvrdio da nije baš sve tako crno pod Orlovim kršem kako tvrdi Njegoševa opozicija.

12910944_10207816793236701_358992408_n
Moćni ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić

Njegoš se iz Petrograda vratio tek krajem jula 1837. godine zadovoljan kako ga je primio ruski car i kako je prihvatio njegov odlučan stav da „neće da bude starješina bezvlašća.“ Ratko Đurović piše da je Njegoš uspio da se opravda kod ruskog cara i da opovrgne sve klevete i dostave protiv njega. Tom prilikom je, navodno, ruskom imperatoru rekao i ovo: „Od svega što je došlo do vašeg znanja o mome ponašanju – stvarno je bilo samo moje očajanje“, a onda mu otvoreno kazao da je, ne dokaže li svoju nevinost i ne uspije li da opovrgne laži i klevete, „namjeravao da sve ostavi i da pođe u daleki neznani svijet.“
Njegoš se, dakle, sa tog dugog drugog puta u Rusiju na Cetinje vratio osokoljen podrškom ruskog cara, sa bremenima svakovrsnih knjiga, ali i sa devet puta većom finansijskom potporom od one koja je do tada stizala od ruske vlade – umjesto hiljadu, pomoć je povećana na devet hiljada dukata…
Iako nikada nije kročio na tlo Crne Gore niti se sreo sa Njegošem, francuski putopisac i istraživač istorije, života i običaja Južnih Slovena, Njegošev savremenik Rober Siprien, očigledno na osnovu pomnog proučavanja i dugotrajnog prikupljanja podatatak, ostavio je nekoliko godina kasnije zanimljiv zapis o gorštačkoj postojbini pod Lovćenom i njenom neobičnom vladaru:
„Prosto je čudno kako je Petar Drugi za manje od deset godina mogao da ublaži okrutnost svojih zemljaka i kako im je ulio ljubav za građanski život – divi se Siprien. – Upravo, kako je mogao da ukine pravo na krvinu, odnosno na krvnu osvetu, kako je mogao da sprovede kažnjavanje krađe i ograniči stari paganski običaj otmice (otimanje djevojaka), što će uskoro pripasti istoriji, kako kaže sam vladika, čije su svete propovijedi naišle svuda na povoljan odjek protiv toga običaja.“
Siprien, međutim, ne propušta da naglasi i reakcije Njegoševih protivnika, odnosno protivnika njegove tvrdorukaške vladavine:

12899944_10207816792316678_1598423100_n
Dimitrije Milaković

„Vladiku često optužuju da manje djeluje kao svešteno lice nego kao neumoljivi vladar i da je u svojoj strogosti išao dotle da su smrtne kazne izvršavane u njegovom prisustvu. Ali, pitanje je da li bi drukčije mogao osigurati poštovanje zakona od strane jednog tako surovog naroda… A da bi ostvario svoje reforme, Petru Drugom je bila potrebna jedna čvrsta ruka. On je našao i jedno i drugo u okretnom Milakoviću, kojeg je postavio za svog prvog ministra ( reč je, naravno, o Dimitriju Milakoviću, Hercegovcu, koji je nakon studija filozofije i prava u Beču i Pešti, 1831. godine došao na Cetinje gde ga je Njegoš imenovao za svog ličnog sekretara; bio je urednik almanaha „Grlica“, na Cetinju napisao i objavio „Srpsku gramatiku“, a kasnije, dve godine pre smrti 1858. u Drezdenu, u Zadru je objavio „Istoriju Crne Gore“, prim B.S). Ipak, njegova razboritost nije mogla sačuvati gospodara od nespokojstava koja su kod njega izazivale pobune od 1833, 1835. i 1841. godine, koje nijesu mogle biti savladane bez prolivanja krvi. Pobunjenici su protestovali protiv diktatorske vlasti Petra Drugog i zhtijevali su uspostavljanje zvanja guvernadura“ – zaključuje Siprien.
Za razliku od Sipriena, italijanski pisac i novinar Frančesko dal Ongaro se 1844. godine sreo i upoznao sa Njegošem u Trstu. Osim što je po njegovom kazivanju napisao i kasnije objavio priču „Crnogorska nevjesta“, Ongaro je ostavio i veoma interesantno svjedočanstvo o Njegošu kojeg predstavlja kao „vladiku kneza“:
„Kao knez i vladika Crne Gore – piše Frančesko dal Ongaro – on je u sebi ujedinjavao duhovnu i građansku vlast republike, naoružan kao neki hajduk, bez pretjerivanja bi se moglo reći da je pored ove dvije vlasti, držao još i vojničku. Nikada nijedan državni poglavar nije bio apsolutniji i savršeniji od njega.Tome treba dodati da ga je za to baš i sama priroda stvorila. On je za glavu bio viši od lijepih ljudi svoje domovine: vrlo važna osobina za sticanje prava na kneževsku vlast, jer nam i Sveto pismo govori o Sauli da je, blagodareći svom rastu, bio izabran za kralja Izrailja…“

12910508_10207816794876742_376199695_n
Glavna cetinjska ulica polovinom 19. vijeka

Ongaro naglašava da je Njegoš dosta putovao – „svake godine putovao je u Trst, svake druge u Beč, a svake treće u Petrograd“ – te da je, pored toga što je tako širio istinu o svojoj „kneževini“ i narodu, od tih putovanja imao i velike lične koristi:
„Što se njega lično tiče, treba kazati da je on od toga imao koristi. On se uvijek vraćao nježniji i ljubazniji, blagodareći damama onih zemalja koje su se trudile da oplemene njegovo srce najnježnijim osjećanjima…“
Frančesko dal Ongaro tvrdi kako mu je Njegoš u nekoj prilici kazao da želi da od Crne Gore stvori „uzornu državu“, a na njegovo pitanje kako to može postići, on mu je odgovorio:
„Učiniću što mogu. Gađati u nišan sa mojim narodom, biću sa njim, postaću donekle njemu sličan da ga savijem pod svoju volju i da zavladam njegovom dušom. Tako sam postupao dosad i tako mi je pošlo za rukom da ukrotim najsurovije.“

Gnezdo vladara

Malo je poznato da su se u toj dugačkoj kamenoj kući na Njegušima (tačnije, riječ je o dvije kuće pod zajedničkim krovom) uz sami put Cetinje – Njeguši – Kotor, sem Njegoša, rodili i njegovi prethodnici, rodonačelnik dinastije vladika Danilo, pa vladike Sava i Vasilije i, konačno, Njegošev slavni stric Petar Prvi Petrović Njegoš. U toj kući se rodio i Njegošev naslednik knjaz Danilo i otac kralja Nikole Petrovića, veliki vojvoda Mirko. Prvobitna kuća je, inače, sagrađena još 1576. godine, a kasnije je proširivana, uređivana i dograđivana, sve dok 1951, na stogodišnjicu Njegoševe smrti, nije pretvorena u memorijalni muzej.

Usamljenik

A da je u određenoj mjeri bilo mjesta prigovorima da se Njegoš više posvećuje poeziji i književnom radu nego crkvenim i državnim obavezama, svjedoči i njegov nekadašnji sekretar Milorad Medaković u svojim uspomenama iz tih dana. On tvrdi da Njegoš, dok je stvarao „Luču mikrokozma“( Matija Bećković je naziva „liturgijskom pesmom“) „za 4 neđelje Časnog i Velikog posta“, nije nikoga pustio u svoje odaje niti je, sasvim preokupiran poezijom, kontaktirao sa „spoljnim“ svijetom:
„Za zemaljske poslove, niti za njegove Crnogorce, a i za samu crkvu nije ovo bilo probitačno“ – piše Medaković i dodaje da bi Njegoš, „da se nije toliko bavio pjesništvom, još više dobra uradio za Crnogorce…“

Budo Simonović

Sjutra: Crnogorci ga nisu razumjeli

Оставите одговор