Nagrada u Parizu za “Perast svetosti i svjetlosti”

Foto: vijesti.me

Na nedavno održanom festivalu SEE Paris, režiser iz Crne Gore Goran Bjelanović, dobio je Specijalnu nagradu za očuvanje i razvoj kulture Jugoistočne Evrope za dokumentarni film „Perast svetosti i svjetlosti“. Nagrada je došla u jakoj konkurenciji autora iz 12 južnoevropskih zemalja, sa preko 60 filmova, u konkurenciji dugometražnog, kratkometražnog, animiranog i dokumentarnog filma.

Gdje je CG kinematografija danas i ima li nade da su uspostavi, ako je do sada nema?

Mjesto crnogorske kinematografije u odnosu ne samo na svijet i Evropu, nego i na zemlje okruženja, najlakše je identifikovati kroz pitanje: “Koji značajni film je Crna Gora producirala od Živka Nikolića na ovamo”. Budući da ne želim da dajem lične sudove o filmovima svojih savremenika iz Crne Gore, neka svaki čitalac “Slobodne riječi” sam odgovori na ovo pitanje, pa će cijela situacija u našoj kinematografiji biti više nego jasna. Ovdje bi bilo bizarno optužiti Crnu Goru da nije ulagala u filmove. Uvjeren sam da su u razvoj crnogorskog filma od obnavljanja državnosti do danas uložena milionska sredstva. Ovo je pravi čas da se i novi ministar, Pavle Goranović, čovjek kojeg lično poznajem i u čiju sam dobronamjernost ali i umjetnički habirus sasvim uvjeren, kao i premijer Milo Đukanović, zapitaju da li su za odobrena i utrošena sredstva dobili protivvrijednost u kvalitetu filmova koji su ostvareni u vremenu o kojem govorim. Ako su zadovoljni – ja sam prezadovoljan. Ako nijesu….

Spomenuli ste filmove Živka Nikolića, može li se ikada dosegnuti vrijednost i kvalitet njegovih filmova?

Ne samo da može – nego mora! Ako ne može – treba pod hitno zatvoriti FDU na Cetinju. Ključ u bravu, mandale na vrate i briga prebrinuta. Ako reditelj ne vjeruje ne samo da može da dosegne vrijednost filmova: Bergmana, Felinija, Skorsezea, Formana, Almodovara, Mihalkova … neka ne troši pare poreskih obveznika. To pokrivanje rečenicom: “Genijalni Živko Nikolić” je, bez obzira ne neospornu vrijednost velikog Nikolića u najmanju ruku – jadno. Na primjer, tvrdim da je ”Perast svetosti i svjetlosti” sami vrh ovakve vrste filmova na planetarnom nivou. U ovom žanru – bolje od ovoga ne može. Ko ne vjeruje, neka ga SLOBODNO pošalje na Sorbonu, Harvard, u Moskvu, prašku i američku filmsku akademiju, pa ću se ja ponositi ili stidjeti svojih riječi. Istina, da sam imao para za dron, šine, pravu rasvjetu bio bi nešto bolji ali i ovako je lutka! Uostalom, TVCG će ga prikazati oko 20-og maja, pa će TV gledaoci imati priliku da me proslave ili popljuju. Potpuno mirno čekam ishod. Jedino ću zamoliti kolege iz ovog medija da ga emituju u formatu 16:9 jer se u odnosu 4:3 bitno drugačije kadrira, čime bi i kompozicija fotografija u filmu bila značajno oštećena.

Očigledno je da stanje u crnogorskoj kinematografiji ne smatrate blistavim. Šta su uzroci takvog stanja?

Odgovor je i više nego jednostavan. Ako, sjajna Milena Knežević tri puta skoči u peterac i dva puta pogodi golmana, a jednom prečku ili stativu Adžić će je izvući na klupu – da odmori glas. Ako to opet ponovi, zna joj se klupa. Ako učesta, bez obzira na njen ogroman doprinos ugledu našeg sporta i Crne Gore u cjelini, ne gine joj izgon iz reprezentacije, pa i kluba. U kulturi, zbog toga što ona nije egzaktna, što se ne mjeri postignutim golovima, nego je “subjektivni odraz objektivne stvarnosti” funkcioniše “savršeno polje za savršeni zločin”. Naime, možete decenijama kljukati lovom netalente, a njihova ostvarenja proglašavati genijalnim dometima, samo što to ni gledaoci ni međunarodna javnost do kraja nijesu shvatili. Zbog ove neegzaktnosti rezultata za uložena sredstva nepotizam i korupcija lako mogu da budu “spiritus movens” nekih grana, a naročito filmske umjetnosti u Crnoj Gori.

Da li si imao pomoć Vlade ili nekog drugog u finansiranju filma?

Ovaj film finansirao je Don Srećko Majić, sveštenik katoličke crkve iz Perasta. Neizmjernu pomoć imao sam u liku genijalnog Besima Abazovića koji je bio: direktor fotografije, montažer, dizajner zvuka. Moram spomenuti i svoju sestru Sanju koja je ulogu Jacinte Kunjić Mijović donijela snažno i sugestivno, sestričinu Maju, koja je isti lik tumačila u drugoj životnoj dobi na način koji je potpuno opravdao spikerski tekst ”anđeoski lijepa i mlada”. Muziku je odabrala briljantna Zorica Vukoslavčević. Spikerski tekst svojim talentom oplemenio je glumac Predrag Vukojević. Na engleski je preveo mr Sreto Pavićević, a na ruski mr Blagoje Vujisić. Ministarstvu kulture se nijesam ni obraćao. Ubijeđen sam da je put koji sam prošao ka sopstvenoj afirmaciji jedino ispravni način ka traženju državnih para. Naime 2010. sam na Jahorina festu u konkurenciji 104 filma iz 28 zemalja, za film “Sjeverna bajka” osvojio III nagradu. Naredne 2011. godine za isto ostvarenje Grand prix u Lećeu. U Kanu, Olimpu filmske umjetnosti sam 2013. godine dao Crnoj Gori ime i prezime, budući da je to prvi za sada i jedini crnogorski film koji se našao u zvaničnom programu ovog festivala – najprestižnijeg na planeti u kategoriji šort korner. Ove godine dobio sam “Specijalnu nagradu za očuvanje i razvoj kulture Jugoistočne Evrope”. Sve bez centa. Uvijek je pored mojeg imena stajalo – Montenegro! Proslavio sam besplatno svoju zemlju – i neka sam. Moja je! E sad ću da joj ištem pare – zaslužio sam i dokazao da znam da pravim filmove. Što se tiče podrške drugih institucija, moram napomenuti, bezrezervnu podršku i razumijevanje Predsjednika Opštine Bijelo Polje, Aleksandra Žurića, koji mi je u okviru zakonskih mogućnosti, obezbijedio prostor za rad na filmu, a i svesrdno pomogao i moj put u Pariz.

Vrlo ste uspješan reditelj. Učili se to ili se čovjek tako rađa?

Treba imati predispozicije. To je tačno. No, dok nijesam pošao na evropsku filmsku akademiju ESRA mislio sam da znam sve o filmu. Tamo sam odmah ukapirao da sam sve što sam znao – znao pogrešno. Imao sam veliku sreću da upoznam rektora ove ustanove Jordana Plevneša, mentora Sašu Pavlovskog i niz sjajnih profesora, velikih znalaca filma koji su mi nesebično prenijeli svoja znanja, pa je svaki moj uspjeh njihova velika zasluga.

Šta očekujete nakon ovoga prestižnog priznanja?

Očekujem da me popljuju. Takva pljuvačina je nastupila nakon mojega Kana na Fejsbuku (nijesu smjeli u sredstvima informisanja) da ne biste vjerovali. Bilo je čak predloga da me treba okačiti „Na stub srama“. Preovladavala je glavna teza da u Kan može da ode ko oće – samo uplatiš taksu. Kao da je Kan Tuški put, pa samo platiš pijačarinu. Kad sam krenuo u prvi razred moj dobri otac Ilija me je za ruku poveo u školu i usput mi rekao samo ovo: “Sine, Gorane, možeš da imaš sve jedinice, možeš da imaš jedan iz vladanja ali ako li čujem da si postao tužibaba u kuću mi ne dolazi“. Sjećanje na taj put s ocem, više od svega, spasilo ih je da ne iskupim tu pisaniju i da je ne pošaljem organizatorima filmskog festivala u Kanu. Da sam to uradio, da su ih dohvatili francuski advokati ne bi se razdužili da imaju devet života kao mačke. Pokušali su da me popljuju tada, do mene ni kapljica nije doprla, siguran sam da će to pokušati ponovo, kao što znam da ću ja ponovo pobijediti negdje na nekom velikom međunarodnom festivalu. Njihovo je da pljuju, moje da pobjeđujem. Svak svoj posa’!

Goran Ćetković

Оставите одговор