Kada su se borbe kod Mojkovca konačno ugasile, Sandžačka vojska nije dočekala kraj rata, već neizvjesnost. Vojnici su i dalje bili na položajima, sa puškama u rukama, ali bez jasnog neprijatelja pred sobom i bez jasne svrhe iza sebe. Ono što je ostalo bila je tišina — teža od artiljerijske paljbe, jer je u njoj svako imao vremena da razmišlja.
Prve vijesti o državnim odlukama do vojnika su stizale sporo i neujednačeno. Nije bilo zvaničnog saopštenja koje bi jasno objasnilo šta se dešava, već fragmenti informacija, glasine i tumačenja. U takvom ambijentu, osjećaj ponosa zbog odbrane Mojkovca brzo se miješao sa osjećajem iznevjerenosti. Ne zbog poraza — jer poraza nije bilo — već zbog odsustva objašnjenja.
U zapisima više savremenika ponavlja se ista misao: vojska nije shvatala kako je moguće da se front održi, a da država istovremeno odustaje od daljeg otpora. Ta kontradikcija bila je teško prihvatljiva ljudima koji su na Mojkovcu ostavili drugove, rođake i komšije. Njihova žrtva je bila konkretna; političke odluke, međutim, ostajale su apstraktne.
Serdar Janko Vukotić je u tim danima igrao ulogu posrednika između vojske i vlasti. Njegova riječ imala je težinu, ali ni on nije imao odgovore na sva pitanja. Prema kasnijim svjedočenjima, Vukotić je nastojao da spriječi rasulo i očuva vojničko dostojanstvo ljudi pod svojom komandom. Govorio je o obavezi da se poštuje naređenje, ali i o časti koja se ne može oduzeti.
Reakcije vojnika bile su različite. Neki su to doživjeli kao nužnost, drugi kao izdaju, treći su jednostavno ćutali. U tom ćutanju krila se duboka unutrašnja podjela koja će kasnije imati dalekosežne posljedice. Mojkovac je prestao da bude samo vojni događaj i počeo da živi kao simbol, otvoren za tumačenja i sukobe narativa.
Austrougarska strana je, s druge strane, posmatrala razvoj događaja bez trijumfalizma. Njihovi izvještaji govore o „čvrstom, ali iscrpljenom protivniku“ i bilježe da vojni proboj nije ostvaren, već da je front prestao da postoji usljed političkih odluka. Ta činjenica, zabilježena i u neprijateljskim dokumentima, kasnije će biti ključna u raspravama o karakteru Mojkovačke bitke.
U selima oko Mojkovca, ljudi su se polako vraćali svojim kućama, ili onome što je od njih ostalo. Poginuli su sahranjivani u zajedničke grobnice, često bez obilježja. Nije bilo vremena za velike obrede ni za zvanična sjećanja. Rat je još trajao, a život je morao dalje, makar u krnjem obliku.
U tom trenutku, Mojkovac ulazi u novu fazu — fazu pamćenja. Ono što se tamo dogodilo više nije moglo da se izmjeri samo vojnim rezultatima. Postalo je pitanje identiteta, odnosa prema savezništvu, prema državi i prema žrtvi. Svaka naredna generacija nosiće sopstveni odgovor.
