Sredinom januara 1916. godine na mojkovački front počinju da stižu vijesti koje više nisu bile glasine. One su dolazile sporo, isprekidano i često bez potpune potvrde, ali su nosile isti smisao: rat za Crnu Goru ulazi u završnu fazu. Sandžačka vojska, iako i dalje na položajima, postajala je vojna činjenica bez političkog oslonca.
Naređenja koja su pristizala sa Cetinja nijesu govorila o novim napadima, niti o odlučnom povlačenju. Bila su neodređena, oprezna, puna formulacija koje više liče na administrativni jezik nego na ratnu zapovijest. Front je dobio poruku da „ostane u pripravnosti“ i da „izbjegava nepotrebne gubitke“. Za vojsku koja je danima živjela u krajnjoj napetosti, to je bio jasan znak da se nešto mijenja — ali niko nije izgovarao naglas šta.
U zapisima jednog oficira Mojkovačke brigade stoji rečenica koja sažima atmosferu tog trenutka: „Ne traži se više da držimo položaje po svaku cijenu, nego da sačuvamo ljude. To je dobro, ali dolazi kasno.“ Ta opaska otkriva suštinu problema — Mojkovac je odbranjen u trenutku kada je već prestajao da bude ključan.
Serdar Janko Vukotić se tada suočava sa najtežim zadatkom u svojoj vojničkoj karijeri: da objasni vojsci da se borba ne završava porazom na frontu, već promjenom državne odluke. U komunikaciji sa potčinjenima, Vukotić je, po svjedočenjima savremenika, izbjegavao krupne riječi. Govorio je o „novim okolnostima“, o potrebi da se vojska sačuva, ali nikada nije dovodio u pitanje smisao onoga što je već učinjeno.
Neprijatelj je to vrijeme koristio promišljeno. Austrougarske jedinice nisu napredovale, ali su jasno demonstrirale spremnost da to učine čim se ukaže prilika. Njihovi izviđači su se pojavljivali sve bliže crnogorskim linijama, kao podsjetnik da vojni pritisak i dalje postoji. U njihovim izvještajima iz tog perioda navodi se da se „otpor protivnika smanjuje ne zbog gubitaka, već zbog promjene komande“.
U rovovima je rasla zbunjenost. Vojnici koji su na Badnji dan i Božić išli u juriše sada su dobijali poruke o oprezu i čekanju. Ta promjena ritma djelovala je gotovo neprirodno. Rat, koji je do tada bio brutalan ali jasan, pretvarao se u stanje neizvjesnosti koje je najteže podnositi.
Upravo tada se Mojkovac definitivno pretvara iz vojnog bojišta u istorijsko pitanje. Jer prestanak borbi ne dolazi kao rezultat poraza ili pobjede, već kao posljedica odluke donesene van dometa pušaka. To je momenat u kojem vojnik shvata da njegova sudbina više ne zavisi od hrabrosti, već od politike.
Bitka kod Mojkovca, u tom smislu, završava se tiho. Bez povlačenja pod vatrom, bez sloma linija. Front se polako gasi, ostavljajući iza sebe iscrpljenu vojsku koja je ispunila zadatak, ali ne zna kako da se vrati iz njega. To je kraj borbe, ali ne i kraj drame.
