Nakon Božićne bitke, Mojkovac je utonuo u neobičnu tišinu. Topovi su utihnuli, ali to nije bio mir – bio je to predah ispunjen strepnjom. Snijeg je i dalje padao, prekrivajući tragove borbi, tijela poginulih i improvizovane rovove, kao da priroda pokušava da izbriše ono što se tek dogodilo. Za vojnike Sandžačke vojske, međutim, ništa nije bilo završeno.
Prema izvještajima sanitetskih jedinica, broj poginulih i ranjenih bio je veliki, ali nikada precizno utvrđen. Procjene savremenika govore o nekoliko stotina mrtvih i više od hiljadu ranjenih na obje strane. Mnogi su stradali ne od metka, već od hladnoće i iscrpljenosti. U zapisima vojnog ljekara dr Andrije Radovića navodi se da su „promrzline bile jednako smrtonosne kao i neprijateljska vatra“.
Položaji su ostali isti. Austrougarske jedinice nisu pokušavale novi masovni napad, ali su stalno izviđale i povremeno otvarale uznemiravajuću vatru. Sa druge strane, Sandžačka vojska je bila na granici izdržljivosti. Municije je bilo sve manje, hrane gotovo nimalo. U nekim jedinicama vojnici su danima živjeli na šaci kukuruznog brašna.
Ipak, moral nije odmah slomljen. Upravo suprotno – među vojnicima se širilo uvjerenje da je neprijatelj poražen i da je Mojkovac „odrađen“. To uvjerenje, zabilježeno u više svjedočanstava, govori o jazu između fronta i političke stvarnosti. Dok su borci vjerovali da su ispunili zadatak i da slijedi predah, odluke koje će odrediti sudbinu Crne Gore već su sazrijevale daleko od rovova.
Serdar Janko Vukotić tih dana pokušava da konsoliduje jedinice. U naredbama koje je izdavao između 8. i 10. januara 1916. godine, vidi se nastojanje da se front održi, ali i svjesnost da dugoročna odbrana nije moguća bez pomoći. U jednoj od depeša Vrhovnoj komandi navodi se da je „vojska iscrpljena do krajnjih granica, ali spremna da izvrši svako naređenje“.
U Mojkovcu i okolnim selima, civilno stanovništvo je dijelilo sudbinu vojske. Kuće su pretvarane u bolnice, štale u skloništa za ranjenike. Žene i starci su nosili ranjene sa bojišta, često pod vatrom. Ta dimenzija bitke, rijetko prisutna u zvaničnim izvještajima, sačuvana je uglavnom u usmenom predanju i kasnijim zapisima hroničara.
Austrougarska strana je, iako vojnički zaustavljena, shvatila da otpor Crnogoraca ne može dugo trajati bez spoljne podrške. Njihovi izvještaji iz tog perioda govore o „taktici čekanja“, uz uvjerenje da će se front ubrzo urušiti sam od sebe. Ta procjena, hladna i proračunata, pokazala se tačnom — ali ne zbog vojnog poraza na Mojkovcu.
Tih dana, između snijega i tišine, rodila se jedna od najvećih istorijskih ironija: bitka je dobijena, ali je rat za Crnu Goru bio izgubljen. To saznanje još nije stiglo do rovova, ali se osjećalo u vazduhu — kao slutnja koju niko nije htio prvi da izgovori.
nastaviće se…
Slobodna riječ
