Dani nakon Mojkovačke bitke prolazili su sporo i neizvjesno. Na položajima Sandžačke vojske vladala je napeta svakodnevica, u kojoj se ništa nije dešavalo, a sve se osjećalo. Neprijatelj je bio tu, na dometu, ali bez odlučnosti za novi napad. Crnogorska vojska je ostajala na istim linijama, iscrpljena, promrzla i gladna, ali i dalje pod oružjem. Ono što je nedostajalo nije bila volja za borbom, već odgovor na jednostavno pitanje: šta dalje?
Odgovori nisu stizali.
Komunikacija sa Vrhovnom komandom bila je neredovna i nejasna. U vojnim depešama iz tog perioda, koje se danas čuvaju u Arhivu Crne Gore, sve je više opštih formulacija, a sve manje konkretnih naređenja. Front je funkcionisao po inerciji — držati položaje, pratiti neprijatelja, štedjeti municiju. Takva naređenja su, u suštini, značila čekanje.
U zapisima oficira Sandžačke vojske može se pratiti promjena raspoloženja. Početni ponos zbog odbranjenog Mojkovca polako ustupa mjesto sumnji. Vojnici počinju da se pitaju zašto nema smjene, zašto nema pomoći, zašto nema vijesti o daljim planovima. Te sumnje nijesu bile izraz kukavičluka, već instinkta ljudi koji su znali da rat ne trpi prazninu.
Serdar Janko Vukotić se u tom periodu nalazi u posebno teškoj poziciji. Kao komandant na terenu, on mora da održava borbenu gotovost, ali i da prenosi naređenja koja ni sam ne može do kraja da objasni. Prema kasnijim svjedočenjima njegovih saradnika, Vukotić je sve više shvatao da Mojkovac, koliko god bio važan, više nije dio šireg plana — jer tog plana praktično nije bilo.
U jednom izvještaju upućenom Cetinju sredinom januara, Vukotić konstatuje da je „neprijatelj zaustavljen, ali da stanje vojske ne dozvoljava dugotrajan otpor bez spoljne podrške“. Ta rečenica, iako odmjerena i vojnički korektna, u sebi nosi jasnu poruku: front je iscrpio sve što je imao.
U isto vrijeme, austrougarske jedinice su sve otvorenije pokazivale sigurnost. Njihova artiljerija se povremeno javljala, više radi pritiska nego radi proboja. Izviđački pokreti su bili učestali, ali bez žurbe. Kao da je neprijatelj znao nešto što Sandžačka vojska još nije — da je pitanje vremena kada će se linije same isprazniti.
Posebno težak udar bio je psihološki momenat: saznanje, koje se polako probijalo kroz glasine i fragmentarne vijesti, da je srpska vojska već daleko na putu ka Jadranu. Ono što je do tada bila strateška misija — zaštita odstupnice — počelo je da gubi neposredni smisao. Mojkovac je ispunio svoju vojničku ulogu, ali istorija se već pomjerila dalje.
Front, međutim, nije imao luksuz da se sam raspusti. Ljudi su ostajali na položajima, izvršavali stražu, zakopavali poginule, liječili ranjene. Rat se nastavljao mehanički, bez jasne vizije. U takvim okolnostima, disciplina je opstajala zahvaljujući ličnom autoritetu oficira i duboko ukorijenjenom osjećaju dužnosti, a ne zbog vjere u ishod.
Mojkovac je tada već bio simbol, ali simbol bez političkog zaleđa. Bitka koja je izvojevana pod najtežim uslovima počela je da poprima obrise izolovanog čina — herojske epizode koja ne mijenja tok događaja, već samo usporava njegov neminovni pad.
