Božić u krvi i snijegu – „Danas se ne odstupa, pa makar niko ne ostao“
Božićno jutro, 7. januara 1916. godine, nije donijelo olakšanje. Umjesto zvona i pjesme, Mojkovac je dočekao dan u tutnjavi topova. Temperatura je bila ispod minus dvadeset stepeni, a snijeg, sabijen i krvav od prethodnog dana, pretvorio se u tvrdu, klizavu podlogu na kojoj je svako kretanje bilo mukotrpno. Ipak, tog jutra niko nije sumnjao da će neprijatelj ponovo krenuti — i to svom snagom.
Austrougarska komanda je tokom noći dovela svježe jedinice i dodatnu
artiljeriju. Cilj je bio jasan: slomiti otpor Sandžačke vojske jednim snažnim
udarom, otvoriti put prema Kolašinu i dalje prema zaleđu srpske vojske u
povlačenju. U vojnom smislu, Božić je morao biti odlučujući.
Napad je počeo u ranim jutarnjim satima, snažnijom i preciznijom artiljerijskom pripremom nego prethodnog dana. Granate su padale po položajima na Bojištima i Uloševini, rušeći improvizovane zaklone i zatrpavajući vojnike snijegom i zemljom. U izvještaju 53. austrougarske divizije navodi se da je „teren bio gotovo nemoguć za napredovanje, ali je moral trupa bio podignut očekivanjem konačnog proboja“.
Međutim, ono što neprijatelj nije mogao da izmjeri bio je psihološki naboj
branilaca. Božić je za crnogorske vojnike bio više od praznika — bio je zavjet.
U sjećanjima brigadira Novice Radovića, zapisanima dvadesetih godina prošlog vijeka, stoji da su mnogi vojnici tog jutra govorili: „Danas se ne odstupa, pa makar niko ne ostao.“
Pješadijski juriši smjenjivali su se u talasima. Austrougarske trupe su, uz
podršku mitraljeza, pokušavale da se probiju preko otvorenih padina. Gubici su bili ogromni. Crnogorski strijelci, vješti u planinskom ratovanju, koristili su svaku izbočinu, svaku stijenu. Borba je često prelazila u bliski okršaj, gdje su se sudarali ljudi iz različitih carstava, ali pod istim nebom i u istom snijegu. U jednom trenutku, oko podneva, neprijatelj je uspio da privremeno potisne dio položaja Mojkovačke brigade. Situacija je postala kritična. Tada je serdar Janko Vukotić naredio protivnapad. Prema sačuvanoj naredbi, izdatoj usmeno i prenijetoj niz liniju, zapovijed je bila kratka: „Naprijed, braćo.“
Taj protivnapad, izveden gotovo bez artiljerijske podrške, bio je prelomni trenutak dana. Crnogorske jedinice su, uz velike žrtve, povratile izgubljene
položaje i odbacile neprijatelja nazad niz padine. Austrougarski izvori taj
trenutak opisuju kao „neočekivani nalet branilaca, koji je razbio ritam napada“. Do predvečerja, borbe su jenjavale. Front je ostao nepromijenjen. Mojkovac je izdržao. Ali cijena je bila strašna. Polja su bila prekrivena mrtvima i ranjenima, a mnogi su, zbog hladnoće, umirali i nakon prestanka borbi. Ljekarske ekipe nijesu stizale do svih, a ranjenici su često ostajali u snijegu satima. Božićna noć dočekana je bez slavlja. Samo tišina, prekidana jecajima i molitvama. Ipak, vojnički gledano, Sandžačka vojska je ostvarila ono što se od nje tražilo: neprijatelj je zaustavljen. Proboj nije uspio! Vrijeme je kupljeno.
nastaviće se…
Slobodna riječ
