Foto: lupiga.com
Samuvereno, poput Doka Holidaya, na srbijansku polit-kulturnu scenu ulazi stanoviti Mišel Babić i čini naizgled suicidni korak; ne uspijeva da ga spriječi sva mobilisana čaršija, gotovo građanstvo: kupuje (Mišel) četiri nekretnine (20.000 kvadrata), 37 hektara zemljišta i šume, za cijelih devet miliona evra.
Studija, depoe, fundus, kulise, kostime „Avala filma“. I prava na eksploataciju 600 originala filmova koje je proizveo nekadašnji Istočni Holivud, 200 igranih i 400 dokumentaraca.
Gotovo izvjesnom konverzijom šume i travnjaka na Košutnjaku, gdje je i najveći dio kupljenog zemljišta „Avale“, kada se svemu doda novo ulaganje u izgradnju stanova i hotela, Mišel će Babić inkasirati nekih, procjena je beogradskog Ekonomskog instituta, stotinjak miliona evra.
A država će, sve po zakonu, obaviti svoje, namiriće dugovanja „Avala filma“, od navodnih 20 miliona evra, u šta se utemeljeno sumnja, a jedan od poslednjih socijalističkih mastodonata postaće privatno vlasništvo.
U nikad spriječeni model razbojničke privatizacije, koja je preusmjerila najvrijedniji dio imovine nekadašnje socijalističke republike u vlasništvo privatnika, Mišel Babić dolazi tek kao dokaz činjenice da je vlast željela i uspjela da dokaže kako može sve i da će, bude li potrebno da građanstvu demonstrira moć, prodati sve što želi i mnogo poznatijem Paji Patku.
Mišel Babić, simbol kapitulacije pred moćnima i bahatosti posednika svega, pozajmljuje ime od univerzitetskog profesora iz filma Una, reditelja Miloša Radivojevića. To je djelo (nije „Avalino“) iz 1984. nastalo na temelju romana i scenarija Mome Kapora, dok je ovaj bio relativno normalan, okarakterisano kao politički pornić u kojem nepodobni univerzitetski profesor, postaje plen Državne bezbjednosti, za koju, silom prilika, dečko u zatvoru zbog droge, počinje da radi njegova studentkinja. Nije baš pornić, ali seksa, glavne uloge igraju Rade Šerbedžija i Sonja Savić, je bilo odistinski, u velikim količinama.
Nežni, prihvatljivi vandalizam
Još neki detalji obilježavaju ovu kupoprodaju, kao i produženu ekspoziciju ovog napisa, Mišel Babić je otvorio firmu, zove se „Filmway“, „Filmski put“, za oko 500 evra u dinarskoj protivvrijednosti (60.000 dinara). Žiro račun je u banci na Kosovu I Metohiji, „Dunav banka a.d.“ u Zvečanu. Na adresi iz registracije (Molerova ulica, centar Beograda), nema ni firme, ni Mišela, ali to još nije sve. „Filmski put“ je iako skromnog osnivačkog kapitala, uložio pomenutih devet miliona evra u imovinu „Avale“, ali je, zvuči neobično, bio pod hipotekom.
Foto: kurir.rs
Sada na scenu iz prve rečenice stupa pančevački taksista Saša Ćorović, svojevremeno vlasnik prevozničke firme, koga u Pančevu niko, baš kao ni Mišela u Molerovoj, ne poznaje. Pogađate, vlasnik hipoteke je upravo on. Osnovao je, dakle, firmu pod hipotekom, ili je ona, odmah po kupovini imovine vrijedne milione evra, dospjela pod hipoteku, sa svih svojih 500 evra ulagačkog kapitala.
Ovo je faktografija, nije niko lud, preciznije, nije lud onaj što stoji iza svega, ostali su, uglavnom, budale. Nema priče o nacionalnom bogatstvu, svjedočanstvu trajanja, civilizaciji, pustimo to, riječ je o kupovini onoga što se nigdje ne prodaje, ali i o pljački velikih razmjera i, vrijeme pokazuje, nježnom i prihvatljivom vandalizmu.
Uplatnice za istoriju
To je dio priče o istinski mračnoj činjenici da su originali srpske, ali poneki i jugoslovenske filmske zaostavštine, postali moneta za namirenje povjerilaca, odnosno države. Preciznije, samo uz saglasnost taksiste – možda neko stoji i iza njega, šta mislite – mogu se prikazivati „Slavica“ Vjekoslava Afrića, „Skupljači perja“, Aleksandra Petrovića, ostvarenja Dušana Makavejeva, Živojina Pavlovića, Gorana Markovića. Nije bilo podataka o tome da li su neki od njih predmet ostavinske rasprave bivše Jugoslavije, a dvojica beogradskih scenarista sa kojima je razgovarao dopisnik Lupige tvrde da su prenijeli sva prava na producenta i da su za to plaćeni.
Istočni Holivud osmislio je Tito, povjerio njegovo stvaranje, po principu „Daj skojevcu zadatak, osvojiće Vimbldon“, svemoćnom, lucidnom udbašu Ratku Draževiću, koji je pozvao u državnu službu Borislava Mihajlovića Mihiza i angažovao ključne vedete nove autorske činjenice u Evropi – crnog talasa. Bila je to kultura.
„Avala film“ je neizbrisivi dio istorije koja se, eto, pretvorila u uplatnice za porez, vodu, struju, osiguranje, izbacivanje smeća; povjerioci su jedino državne firme, uključujući i osiguravajuću kompaniju „Dunav“, državni se interes mogao namiriti na jedan od mnogo načina, ali, popusta nije bilo, pa se sve radilo po slovu zakona i pljačkaškom privatizacionom modelu. Došlo se do terena upravnog prava i obligacionih odnosa, filmovi nisu izuzeti iz stečajne mase, a takvu je ponudu dala ustanova ovlašćena za zaštitu kulturnih dobara Muzej jugoslovenske kinoteke. Kasno, ispostaviće se, ali ispostaviće se i da je nadležni sud odbacio zahtjev Kinoteke, osporavajući joj legitimaciju, mogućnost da bude zainteresovana.
Ko je šta pljačkao
Ministarstvo kulture Srbije saopštilo je da „izražava čuđenje“ tom odlukom, a predsjednik Vlade Aleksandar Vučić rekao je krajem aprila da je „Avala film“ prodao Sud, a ne Vlada. To, jednostavno, nije tačno, jer Agencija za privatizaciju, pred kojom je zastupniku „Filmskog puta“ prodata „Avala“ nije Sud, nego država. „Hajde da napravimo nešto zdravo, nemojte da više održavamo mrtvace“, poručio je premijer. Dok se neko, fakat, spremao da napravi nešto zdravo. Od tuđeg.
„Oni koji sada kritikuju privatizaciju ‘Avala filma’ uništili su sve u Srbiji, ali pritom ne govore da je ‘Avala film’ bio u stečaju i imao dug od 20 miliona evra“, izgovorio je premijer.
Uprkos tačnoj činjenici da njegovi prethodnici, prije svega Boris Tadić i Demokratska stranka, nisu opljačkali jedino ono što nisu stigli (planirali su da tome posvete sledeći mandat), Vučić će ostati upamćen i po „slučaju ‘Avala'“, besmislenoj prodaji nacionalnog blaga koje je moglo da se sačuva. Možda zna kako je pravo na prikazivanje filmova postalo vlasništvo taksiste, dokaza nema, ali ima drugačije faktografije.
Nisu ministarstva njegovog kabineta uradila ništa značajno da zaštite filmski fond, važno je da konstatujemo ko je kriv; prije četiri godine direktor Kinoteke Radoslav Zelenović, zatražio je državnu zaštitu originalnih filmova, ali nije dobio odgovor. „Nisu prodati filmovi, oni su u Kinoteci, prodata su producentska prava na filmove“, kaže Zelenović. Ali, podsjeća i na zakonski okvir: „Neko ili ne zna ili namjerno ne želi da poštuje pravo. Po zakonu, sve što uđe u Jugoslovensku kinoteku ne smije da uđe u privatizaciju i zaštićeno je. Ali to niko ne poštuje“, konstatuje direktor Muzeja jugoslovenske kinoteke.
On citira i hrvatskog reditelja Krstu Papića koji je, prilikom privatizacije „Jadran filma“, rekao“Zašto moji filmovi ne ostaju mojoj djeci, nego tajkunima“.
Vlast u Srbiji bila je povjerilac civilizacijskog priključka svojih građana, sada je, preko taksiste, i stečajni upravnik. Taksista je bolji izbor nego generali.
Izvor: lupiga.com
