I u obrascu za nasilje piše – prijavila

Zoran Mitrović sa svojom djecom (Foto: Facebook)

Sve je počelo prije oko pet godina, kada je Zoranova supruga odlučila da ga ostavi. Međutim, puko napuštanje nije bilo sve što ona želi, već je na umu imala veće stvari.

– Iza svega se krila želja za imovinom, jer ona nema stan, a ja imam. Međutim, stan sam naslijedio i nije bio zajednička imovina, pa ga razvodom ne bi dobila. Kako bi došla do imovine, počela je sa psihološkim mučenjem – počinje svoju priču Zoran za „24 sata“.

Prvo su krenule teške riječi. Pred djecom ga je nazivala nasilnikom, alkoholičarem, lošim mužem i ocem.

– Govorila je da nisam pravi muškarac, i stalno je imala razne provokacije i izazivanja. Na kraju je izmislila da sam je tukao i otišla u sigurnu kuću, iako nije imala nijednu povredu niti sam ikada imao prijavu u policiji. Ali povjerovali su joj na riječ. Otišla je, i nakon što mesecima nije videla decu, jednog dana se pojavila u obdaništu i uzela decu, koja su tada imla 4 i 6 godina. Rekla je vaspitačici da će samo na kratko da ih uzme, a otišla je i nije se vratila. Odvela ih je sa sobom u sigurnu kuću, i zabranila mi da ih viđam – kaže Zoran, koji tvrdi da nikada ne bi digao ruku na suprugu. Kasnije je to i dokazao, ali ne prije nego što je prošao kroz pravu torturu.

Nije mu dala da vidi djecu četiri i po mjeseca, a Zoran je za dva mjeseca od stresa smršao 25 kilograma.

– Svi prijatelji su mislili da sam bolestan. Ali ja sam tugovao, svaki put kada bih vidio da neko šeta sa svojom decom. To je scena od koje su mi kretale suze na oči. Međutim, šta god ja radio, ona je majka i njoj se uvek daju djeca. Nastavila je sa raznim provokacijama, branila mi je da viđam mališane i provocirala me raznim komentarima. Došlo je do toga da sam morao da zovem sudskog izvršitelja ne bih li vidio djecu. U takvim situacijama je čovjeku zaista teško da ne „pukne“ – iskren je naš sagovornik.

On kaže da u početku, kada su krenule prijetnje, konstantne uvrede i oduzimanje dece, ni sam nije bio svjestan toga da je žrtva psihološkog nasilja. Ipak, kasnije je pronašao pomoć kod Dušana Trifunovića, osnivača prve Sigurne kuće za muškarce.

– Pomogli su mi da shvatim neke stvari. Možda sam i mogao nešto drugačije da uradim, ali sve vreme sam samo razmišljao o tome kako da zaštitim svoju djecu. I u takvoj situaciji čovjek ćuti i trpi. Djeca su na kraju prije godinu dana sama došla kod mene i tražila da ostanu da žive sa mnom. Ja sam preduzetnik i imam stalna primanja i krov nad glavom. Moja bivša supruga je u poslednjih pet godina promijenila šest poslova i 6, 7 stanova i lično vjerujem da nije psihički stabilna. To su i djeca, koja sada imaju 9 i 11 godina, primijetila i pitala me „Tata, je l’ možemo mi da živimo sa tobom? Je l’ odavde niko neće da nas izbaci?“ – prisjeća se ovaj Beograđanin.

On ističe da je nasilje nad ženama ozbiljna stvar i veliki problem, ali zbog žena koje to zloupotrebljavaju sve gubi smisao. Isto tako, dodaje Zoran, nasilje nije u redu ni nad kim, bez obzira na pol, a daleko od toga da su batine jedina vrsta nasilja. Trifunovića iz nevladine organizacije „Muška sigurnost – sigurnost za sve“ ističe da ovo nisu ni izbliza tako rijetki slučajevi.

– Mi osuđujemo svaku vrstu naslja i borimo se za stabilnu porodicu. Dokaze nam i muškarci i žene, pa i čitave porodice. Međutim, nasilje nad muškarcima je nešto o čemu se ne priča ni izbliza dovoljno, a muškarac se uvijek stavlja u ulogu nasilnika. Što nije istina. Zato pozivamo žensku mrežu da sarađuje sa nama, jer jedino dijalogom možemo da pomognemo u borbi protiv svake vrste nasilja – ističe Trifunović, dodajući da na formularima za prijavu nasilja u policiji uvek stoji „prijavila“ čime se ni ne ostavlja prostor za muškarce koji eventualno imaju problem.

Najveći problem kod psihološkog nasilja kod muškaraca je, ističu psiholozi, u tome što konstantno psihološko mučenje i provokacije lako mogu da dovedu do „pucanja“, pa tako može da dođe i do fizičkog nasilja.

Nasilje gotovo nikad ne prijavljuju sami muškarci
Muškarci najčešće iz stida i straha od podsmijeha ne smiju da se obrate za pomoć, bilo da se radi o psihičkom ili fizičkom nasilju. Iako 90 odsto prijava za nasilje u porodici stiže od žena, naši sagovornici kažu da je tak broj mnogo veći.
– Stide se muškarci da se prijave, i umjesto njih to gotovo uvijek čine sestre ili majke. Nedavno nam je došao jedan svještenik iz Svilajna, njega je sestra prijavila, koji je iz pozicije žrtve pretvoren u nasilnika, i u takvim situacijama se više ni ne zna ko je pravi krivac. Zato i žene i muškarci treba što prije da se jave za pomoć – poručuje Trifunović.

Izvor: 24sata.rs

Оставите одговор