Savezništvo pod snijegom – politika ćutanja i teške istine između Cetinja i
Niša
Ako se Mojkovačka bitka posmatra samo kroz nišan puške i snijegom
prekrivene položaje, promašuje se njena najteža dimenzija. Jer dok su
crnogorski vojnici ginuli na obalama Tare, u pozadini se vodila tiha, zamršena i
često neiskrena politička igra, u kojoj su savezništvo, odgovornost i interes imali
različita značenja na Cetinju i u Nišu.
Formalno, Crna Gora i Srbija bile su saveznice. Dijelile su zajedničkog
neprijatelja, sličan kulturni prostor i duboke porodične veze. Međutim, rat je
ogolio razlike u političkim ciljevima. Dok je Srbija, čak i u povlačenju, računala
na nastavak rata uz pomoć Antante, crnogorski državni vrh se krajem 1915.
godine suočavao sa realnošću potpune vojne i ekonomske iscrpljenosti.
U zapisnicima sa sjednica crnogorske Vlade iz decembra 1915. godine (Arhiv
Crne Gore, fond Ministarstva inostranih djela), jasno se vidi dilema: nastaviti rat
bez realne podrške saveznika ili tražiti izlaz iz bezizlazne situacije. Kralj Nikola,
često u kasnijoj publicistici prikazivan jednostrano, u tim dokumentima nastupa
kao vladar rastrzan između političke odgovornosti i straha od nacionalne
katastrofe.
Sa druge strane, srpska Vrhovna komanda je, prema dokumentima objavljenim u
„Zborniku dokumenata o povlačenju srpske vojske“, računala na crnogorski
otpor kao na nužan, ali privremen štit. U nijednom sačuvanom dokumentu iz tog
perioda ne postoji garancija da će Crna Gora biti vojno ili materijalno
pomognuta nakon Mojkovca. Ta činjenica, iako često prećutkivana, baca novo
svijetlo na kasnija tumačenja „žrtve“.
Provokativno pitanje, koje istorija dugo izbjegava da postavi jasno, glasi:
da li je Crna Gora svjesno žrtvovana u ime šireg savezništva, ili je sama
pristala na ulogu posljednje prepreke?
Naredba Sandžačkoj vojsci da „po svaku cijenu“ zadrži neprijatelja izdata je u
trenutku kada se već razmatrala mogućnost kapitulacije. Taj paradoks — boriti
se do posljednjeg daha dok se politički kraj nazire — predstavlja jednu od
najtežih tačaka crnogorske ratne istorije. U privatnim pismima ministra vojnog
Petra Pejovića, objavljenim tek nakon Drugog svjetskog rata, navodi se da je
„Mojkovac bio vojnički nužan, ali državno poguban“.
Srpska vojska je, zahvaljujući tom otporu, uspjela da izbjegne direktni sudar sa
austrougarskim snagama u Sandžaku i nastavi povlačenje prema Skadru i Draču.
To je istorijska činjenica. Ali jednako je činjenica da je Crna Gora svega
nekoliko dana nakon Mojkovca ostala sama. Kapitulacija 25. januara 1916.
godine nije bila iznenadna izdaja, već završni čin procesa koji je trajao
mjesecima.
Upravo zato Mojkovačka bitka nosi u sebi gorčinu. Ona je istovremeno simbol
časti i primjer političke usamljenosti. Herojstvo vojnika i oficira Sandžačke
vojske ne može se dovesti u pitanje, ali se mora postaviti pitanje odgovornosti
onih koji su znali da iza tog herojstva ne stoji jasna državna perspektiva.
Mojkovac, gledano iz ove ravni, nije samo bitka protiv Austro-Ugarske. To je i
sudar iluzija o bratstvu, savezništvu i zajedničkoj sudbini. Snijeg koji je tih dana
padao nije prekrio samo rovove, već i mnoge istine koje će decenijama kasnije
izazivati polemike, podjele i tiha neslaganja.
