„Piši pjesmu tako da je bez stida možeš doviknuti prijatelju preko ulice“ – savjetovao je neponovljivi Jejts. Ne znam nikoga ko je na visoravni srpske lirike taj nauk slijedio sa toliko nepatvorenog šarma i dobrote, sa tako očaravajućim, diskretnim a jarkim oglašavanjem tuge i ljepote pjesničkog zajedništva, kao što je to u proteklim decenijama činio moj nezaboravni prijatelj, usnuli rab Božji, Miodrag Mijo Raičević.
Od prvih svojih stihova, onih podgoričkih, u okoštaloj sredini obuzetoj tragičnim osjećanjem života i „borbom neprestanom“, Mijo je umjesto nas, za sve nas, propjevao iz čudne autsajd pozicije koja pretencioznom idejnom pjesništvu ostaje zauvijek strana i nepoznata. Rođeni Crmničanin je tada majstorski revitalizovao potrošeni govor predgrađa, staničnih restorana i sentiš-spomenara – kao da naša kompletna osjećajnost mora biti preispitana, reorganizovana, iznova zapisana. Ni ovdje, u stonom, u voljenom Beogradu, ništa nije bilo toliko sveto da ne bi (bez rutinske stilizacije i metafizičkih smicalica) moglo biti privedeno njegovom beskrajno inventivnom i duhovitom, beskrajno toplom lirskom i ljudskom iskazu. Uzvišenost je konačno zbačena sa lažnog pijedestala, a njen patetični blizanac, romantika, sad lakše diše. I humor, taj ležerni i nepotkupljivi svjedok temeljne iščašenosti naše svakodnevice, u njegovim pjesmama nastavlja da treperi bez prestanka, poput netražene a vječne utjehe. Čak i sad.
Počivaj u miru, dobri čovječe… I dovikni nam ponekad ponešto preko ulice…
Želidrag Nikčević (FB)
