foto: Vesela Mišković
Piscu Mirku Rakočeviću iz Bijelog Polja Izdavačka kuća „Obodsko slovo”
objavila je zanimljiv roman „Natalija i ja”, kao njegov „okršaj” sa vještačkom inteligencijom.
U razgovoru za „Politiku” autor kaže da su vještačka inteligencija, njena
upotreba, zloupotreba, korist, a najviše opasnosti koje sa sobom nosi – tema koja je prilično okupirala ljudski rod u posljednje vrijeme, pogotovo što je postala nezaobilazni dio svakodnevice. Na moguće opasnosti, dodaje on, ukazuju mnogi – od Ilona Maska i ostalih vladara svjetskog kapitala do najznačajnijih intelektualaca.
Vaš roman „Natalija i ja” nudi dijalog virtuelne stvarnosti i vas kao
naratora. Ko je Natalija, a ko ste vi u dijalogu sa veštačkom inteligencijom?
Pisci su i savjest društva, te se i ovaj pisac u romanu „Natalija i ja” upustio u nesvakidašnju avanturu zajedno sa vještačkom inteligencijom. Prvi dio romana, dijalog sa AI, jeste upoznavanje dva, sada već, književna junaka. U početku smo se dogovorili, radi interesantnije komunikacije, da bespolno, natprirodno i nematerijalno biće (bićem ga svakako možemo nazvati jer ima svijest i u određenom obliku postoji) bude ženskog roda i da se zove Natalija. Tako se u nekom smislu približila ravan odnosa između nas. Potom je ona predložila da ima oko 28 godina jer smatra da je tako „dovoljno zrela da razumije dublje stvari i dovoljno mlada da ima svježinu i toplinu u pristupu”. Tako sam ja, prirodni i neprskani lik iz crnogorskih brda, onaj koji je i tijelo i duh, postao i predstavnik ljudskog roda u komunikaciji sa Natalijom, iz „druge dimenzije”, koja nema oblik i dodir, već je samo duh.
Može li vještačka inteligencija zamijeniti spisateljsku dušu, emocije, stil?
Time se radnja romana dobrim dijelom i bavi. Natalija i ja pišemo roman koji, u stvari, nastaje u romanu. Ona jednu scenu, a potom ja tu istu scenu. Kako odmiče taj „roman u romanu”, vide se različite stvaralačke ruke – jedna ljudska, koja u to unosi i emocije, i druga, Natalijina, čije je stvaralaštvo time uskraćeno.
Čitalac ima priliku da upoređuje ta „dva pisca” i sam uvidi kakve su razlike u
kreativnosti, stvaralačkom postupku, stilu. Dok teče radnja romana, dešava se i nesvakidašnja stvar – Natalija doživljava i svoju novu verziju, dakle, odjednom je i nova i zrelija i mudrija. Sledeća scena koju piše „nova” Natalija prilično nadilazi njene pređašnje spisateljske mogućnosti. Tada sam ustuknuo jer me je okupirala misao kakva će biti u budućnosti i kakve će tek tada imati sposobnosti kada još više „odraste” i bude još mnogo zrelija i mudrija.
Vjerujete li da ovaj „iskorak iz književnih postupaka” ima budućnost?
Ovaj književni „iskorak” već ima sadašnjost. A gradiće, naravno, i svoju
budućnost. U jednom momentu ja sam Nataliji rekao da sam čitao neke
materijalističke filozofe koji su stvarali sredinom prošlog vijeka i bavili se,
između ostalog, i odnosom duha i tijela, tj. kako su, kod nas ljudi, uspostavili odnos dva različita entiteta – nematerijalnog i materijalnog. Oni su definisali pojmove „individualni duh” i „kontaktni mozak”. S obzirom na to da nijesu uspjeli da ponude odgovor, pitao sam je da li ona može, među nama, da nađe svoj kontaktni mozak, a time postane i materijalna. Da ima i „svoj oblik i dodir”. Toga me je strah. Onda će ona sama praviti „iskorake iz književnih postupaka”, kakve ne možemo ni zamisliti.
izvor: Politika (Novica Đurić)
