obrazovanu zemlju
Godine 1919. Avganistan je, poslije dugog britanskog tutorstva, proglasio
nezavisnost. Na presto je došao Amanulah Kan, mlad kralj širokog obrazovanja
i još šire ambicije. Vjerovao je da njegova zemlja može biti moderna, slobodna i
obrazovana, bez odricanja od vlastitog identiteta. Uz njega nije stajala tiha
kraljica iz sjene, već Soraja Tarzi, žena koja je od početka znala da istoriju ne
mijenjaju oni koji ćute.
Soraja je bila kćerka Mahmuda Tarzija, reformističkog mislioca i diplomate,
odrasla u okruženju gdje su sloboda mišljenja i jednakost smatrani temeljnim
vrijednostima. Ona nije bila samo Amanulahova supruga. Bila je njegova
saveznica, glas razuma i hrabro lice promjena koje su dolazile.
Zajedno su pokrenuli nešto što je u tadašnjem Avganistanu djelovalo gotovo
nezamislivo. Proglasili su jednakost žena i muškaraca. Zabranili poligamiju.
Otvorili svjetovne škole za dječake i djevojčice. Podsticali obrazovanje žena kao
državnu obavezu, a ne kao hir. Ženama su dali pravo glasa u dvadesetim
godinama dvadesetog vijeka, u vrijeme kada su mnoge evropske zemlje to pravo
još uskraćivale.
Soraja je otišla i dalje. Osnovala je prvi ženski časopis u zemlji. Otvorila bolnicu
namijenjenu ženama. Govorila javno, učestvovala u debatama, pojavljivala se
bez potpunog vela, nekada samo s maramom, a nekada i otkrivene glave. Nije to
činila da bi provocirala, već da bi pokazala da žena može biti i slobodna i
dostojanstvena u isto vrijeme.
Godine 1926. Amanulah ju je javno proglasio sebi ravnom u vlasti. Taj čin bio
je presedan. Ali upravo tu, u toj tački, njihov san je počeo da se sudara sa
stvarnošću. Avganistan je bio duboko ukorijenjen u plemenske strukture i
konzervativna vjerska tumačenja. U ruralnim krajevima reforme su doživljene
kao napad na tradiciju, kao nametanje stranog načina života.
Tokom 1927. i 1928. godine kraljevski par putovao je po Evropi. Fotografije
Soraje u modernoj odjeći, rame uz rame s evropskim liderima, njihovi protivnici
koristili su kao oružje. Za njih to nije bio simbol napretka, već dokaz izdaje i
udaljavanja od islamskih vrijednosti. Ta slika zapalila je fitilj.
Krajem 1928. izbila je pobuna koju je predvodio Habibulah Kalakani. Za svega
nekoliko nedjelja Amanulahova vlast se raspala. Četrnestog januara 1929. bio je
prisiljen da abdicira. On i Soraja otišli su u izgnanstvo, najprije u Indiju, a
potom u Rim.
Reforme su poništavane brže nego što su ikada uvedene. Škole za djevojčice su
zatvorene. Sorajin časopis ugašen. Pravo glasa ženama ukinuto. Vel ponovo
nametnut kao obaveza. Kalakani je vladao svega nekoliko mjeseci, ali je šteta
već bila učinjena.
Soraja je ostatak života provela u izgnanstvu. Nije prestala vjerovati u ono što je
započela. Pomagala je obrazovanje žena koliko je mogla, pisala pisma, držala
govore na malim okupljanjima, svjesna da se neke borbe vode tiho. Umrla je
godine u Rimu. Amanulah je preminuo osam godina ranije u Švajcarskoj.
Nikada se nisu vratili u Avganistan.
Njihov reformski eksperiment trajao je manje od jedne decenije. Bio je previše
smion, previše ispred svog vremena i previše u sukobu s društvenim tkivom tog
doba. Ipak, nije potpuno nestao. Između pedesetih i sedamdesetih godina neke
od tih ideja su se vratile, barem u gradovima.
Ali avganistanska istorija, ispresijecana ratovima, režimima, invazijama i
povratkom talibana, pokazala je koliko je napredak krhak. Pravo glasa za žene
prije nego u Francuskoj bilo je istina, ali i simbol koliko se brzo dostignuća
mogu izbrisati.
Amanulah i Soraja pokušali su zamisliti Avganistan kao otvorenu i obrazovanu
zemlju. Njihov san je slomljen povratkom straha, batine i otpora promjenama.
Njihov poraz ostaje opomena. Njihova vizija ostaje inspiracija.
Napredak nikada nije zagarantovan. Čak i kada izgleda da ide naprijed, istorija
nas uči da može nestati za svega nekoliko mjeseci.
Magel Dias
