Priča se da je u noći pred Božić 1916. godine, dok su se oko Mojkovca sudarale puške i topovi, nebo dugo bilo vedro. Međutim, čim je počela Mojkovačka bitka, snijeg je iznenada pojačao, kao da je sama planina stala uz crnogorske vojnike.
Stari ljudi su govorili da snijeg nije padao bez razloga — vjerovalo se da je zaklonio branioce Mojkovca, utišao njihove korake i otežao napredovanje neprijatelju. Kažu da su se austrougarski vojnici gubili u bijelini, dok su naši ratnici, navikli na planinu, znali svaki put i svaku stijenu.
Poslije bitke, kada je sve utihnulo, mještani su tvrdili da je snijeg bio crven samo na mjestima gdje su pali junaci, ali da se već sjutradan opet zabijelio, „da prekrije rane planine“. Zato se u narodu kaže da Mojkovac pamti hrabre, ali ih nikada ne ostavlja otkrivene — jer ih čuva snijeg i tišina sjevera.
