Zbirka poezije „Samotno ruho bezobzirnog pljačkaša“ Nenada Skrobanovića donosi snažan, gust i duhovno intenzivan pjesnički rukopis koji se opire brzom čitanju i površnom tumačenju. Ova knjiga ne traži čitaoca u prolazu, već sagovornika spremnog da se zadrži u jeziku, simbolima i tišini između stihova.
Skrobanovićev pjesnički svijet gradi se na spoju lične intime i kolektivnog istorijskog iskustva. U istoj knjizi susreću se porodična sjećanja, figure oca i majke, ali i snažno prisutna duhovna i nacionalna vertikala – od Svetog Save i Pećke patrijaršije do srednjovjekovnih darovnica, stradanja i savremenih lomova identiteta. Poezija se tako oblikuje kao prostor pamćenja, ali i otpora zaboravu.
Posebno upečatljive su intimne pjesme posvećene ocu, u kojima autor jednostavnim, ali potresnim stihom doseže univerzalnu emociju gubitka i nemoći pred smrću. U pjesmi „Smrt“ piše:
„Tata, niko da primijeti
da vi što ste prošli
niste nas mrtve vidjeli…“
U tim stihovima nema patetike – bol je suzdržana, ali upravo zato snažna. S druge strane, u pjesmama sa duhovno-istorijskim temama, Skrobanovićev jezik postaje zgusnut, arhaičan i simbolički složen, često nalik molitvi ili liturgijskom zapisu. Riječ u njegovoj poeziji ima težinu i opasnost, što se jasno vidi u kratkoj, ali snažnoj pjesmi „Nož“:
„Zašto riječ postaje nož
i takva isječenost
obljutavi tijelo.“
Ovim stihovima pjesnik direktno tematizuje moć jezika – njegovu sposobnost da istovremeno razotkriva i ranjava. To je ujedno i ključ za čitanje čitave zbirke: riječ je za Skrobanovića sredstvo istine, ali i iskušenja.
„Samotno ruho bezobzirnog pljačkaša“ zauzima posebno mjesto u savremenoj poeziji. S jedne strane, autor ostaje dosljedan nacionalnoj i duhovnoj tradiciji, ćirilici i pravoslavnoj simbolici; s druge, njegova sintaksa i metaforika često prelaze u smjeli jezički eksperiment. Upravo taj spoj tradicije i modernosti čini ovu knjigu zahtjevnom, ali i vrijednom pažnje.
Ova zbirka nije poezija za brzu potrošnju. Ona traži vrijeme, strpljenje i ponovno čitanje. U tom zahtjevu leži njena snaga: Skrobanovićeva poezija podsjeća da stih još uvijek može biti mjesto smisla, svjedočenja i duhovnog otpora u vremenu buke i zaborava.
Mr Miroslav Međaš
